Prije sedam dana emitovan je film “Gdje je Sara?” nakon kojeg niko nije ostao ravnodušan, a da nije očekivala toliku empatiju Banjalučana i zainteresovanost medija za ovu priču, rekla je u emisiji “Banjalučka hronika” na ELTA TV, Aleksandra Blagojević, majka bebe Sare.
– Nisam očekivala ovoliku reakciju i jako mi je drago zbog toga – kazala je Blagojevićeva i dodala:
– Iako nema nekih drastičnih promjena, oglasilo se Tužilaštvo, što je značajno. Takođe oglasilo se groblje, kao i bolnica, iako ne onako kako sam očekivala ali bitno je da smo izazvali neku reakciju, to je značajan pomak.
Kako kaže, empatija ljudi joj daje vjetar u leđa.
– Drago mi je što se ljudi bude i što reaguju – rekla je ona.
Pojasnila je da su se prve sumnje budile još tokom boravka u bolnici.
– Kada sam odlazila na preglede smatrala sam da sam u sigurnim rukama, a ostala sam razočarana u naš zdravstveni sistem, iako, naglašavam, da ne stavljam sve u isti koš, jer sam imala iskustva sa divnim sistrama i doktorima. U meni se prvo počela buditi sumnja jer nisam dobijala informacije o djetetu ni dok je bilo živo, takođe, moj suprug nije imao priliku ni jednom da vidi bebu.
Kako kaže, ne optužuje nikoga direktno i svjesna je da postoji velika mogućnost da je dijete zaista bilo zdravstveno ugroženo.
– Dodatna sumnja se budi nakon prve i druge ekshumacije, kada su budi nada da je dijete živo, iako se nisam previše zaluđivala tvrdnjom da je to zaista tako. Mene samo interesuje gdje je moje dijete ili gdje je tijelo mog djeteta.
Iskustva drugih
Naglasila je da je mnogo ljudi koji joj se javljaju, a koji nisu zaista sigurni šta se zaista desilo sa njihovom djecom.
– Mnogi su mi stavili do znanja da ni kod njih nešto nije u redu. Razgovarala sam sa čovjekom koji je nešto slično doživio prije 20 godina i koji me pitao kome da se obrati. Vrlo rado izlazim ljudima u susret, koliko mogu, jer bi i meni u početku značila pomoć nekoga ko bi me uputio kome da se obratim i na čija vrata da pokucam.
Objasnila je da su se priliko ekshumacija emocije itekako sukobljavale.
– Veoma je teško podnijeti “sukob srca i razuma” jer srce govori jedno, osjećala sam da moje dijete nije tu i bila sam u pravo iako mi je razum, sa druge strane, govorio nešto sasvim drugo. Razum mi je pomogao da ostanem sabrana, da znam koji mi je sljedeći korak i da umirim sebe ali i svog supruga i porodicu.
Prema njenim riječima, u početku je bila skeptična kada je u pitanju saradnja sa CIN-om.
– Preko prijatelja sam saznala za CIN i njihov rad. To je izuzetna ekipa ljudi koja mi je tokom godinu dana snimanja dokumentarnog filma pružala nevjerovatnu podrušku. Ideja za snimanje dokumentarnog filma se rodila sasvim slučajno. Imalo smo razne ideje ali smo na kraju odlučili da to ipak bude film.
Papirologija i protokoli
– Iako su mnoge stvari zakonski regulisani, u mnogim institucijama vlada teški nemar i mnogo toga ne funkcioniše – naglasila je Blagojevićeva.
Kako kaže, prema podacima iz opštine ispalo je da je Sara prvo umrla, a da je dva dana nakon toga rođena.
– Kao šlag na torti, u podacima o djetetu bilo je navedeno prezime mog bivšeg supruga. Što se tiče dokumentacije i papirologije, ista situacija je na groblju i na UKC-u – kazala je ona.
– Nema mjesta za zaborav – naglasila je Blagojevićeva i dodala:
– Iako bi najviše voljela da je moje dijete živo, čak, i u slučaju ne tako pozitivnog ishoda, za mene će to biti pobjeda jer ću znati gdje je moje dijete i gdje ću moći donijeti cvijeće i zapaliti svijeću – poručila je Blagojevićeva.
