Ratne strahote su ih dovele u Banjaluku. U Barlovce. U napuštenu kuću koja se samo čudom do sada nije srušila. Jedva se preživljava, jedva sastavlja kraj s krajem, kaže Slobodanka Šišarica, nezaposlena majka brinući o svoja dva sina.
Bili smo najprije podstanari Petrićevcu. Nismo mogli kiriju plaćati. Muž radi na dnevnicu. Ja sam majka dva dječaka, nezaposlena sam. Morali smo doći u ovu neuslovnu kuću. Jas am izbjegla sa Kupresa, mužu isto izgorjelo sve, nismo mogli ništa ni prodati da se nešto dobije. Trenutno smo ovdje, ne plaćamo ništa, gazde valjda žive u Hrvatskoj. Kuća je u katastrofalnom stanju. Nema ni vode. Nosimo ju svaki dan nekih 150 m iz komšiluka. U kuću ne mogu da ulažem, nije moje. Sve se ruši. Ni dimnjak, da vatru naložim. Imam dva sina. Uroš i Nemanja. Ovaj stariji još uvijek ne govori. Ima poteškoće, vodim ga kod logopeda, psihologa.
Tuga. Sam dolazak u kuću u kojoj dana živi porodica Šišarica vas slomi. Kada vidite gdje ljudi žive, poželite da imate neki čaropbni štrapić pa da im samo jednim magičnim potezom život promijenite iz korijena. Oni vjerujte jedva sastavljaju kraj sa krajem
-Imam nešto dječjeg doplatka, 234 marke i muž što zaradi, sve u svemu nekih 400 maraka. Ali sa 400 maraka četveročlana porodica ne može preživjeti. Ja bih da zahvalim svim dobrim ljudima koji nam pomažu. Hvala Mozaiku prijateljstva, za pomoć u hrani. Garderobu djeci nisam kupovala, sve smo dobili. Ali jako je teško ovako živjeti, prvenstveno zbog moje djece i njihove budućnosti. Jedino što želim da moja djeca imaju krov nad glavom, kaže Slobodanka dok joj glas podrhtava a oči suze.
I kako da ne zaplačete na ovu priču. Kako da ne pustite suzu. Ovakve ljudske sudbine vas tjeraju da se pokrenete, da zatalasate, da se obratite svima koji pomoću mogu, kaže Miroslav Subašić iz Mozaika Prijateljstva
-Pozvao nas je Centar za socijalni rad. Mi smo reagovali odmah sa hranom i namještajem, a onda smo na inicijativu ljudi iz Mozaika prijateljstva došao ovdje. Kada sam došao i vidio, toliko mi je bilo teško zato što je ovdje strašno živjeti, a onda sam vidio budućnost naše zemlje, vidio sam dva dječaka, koji bukvalno, trebaju našu pomoć. Uvijek kažem, hvala Bogu, što djeci nije dao da djeca ovo razumiju, i oni se igraju, I oni su radosni, a njihova priča njihovog života je strašno teška. Život ovdje je bukvalno katastrofa. Da živite ovdje a ada morate da idete po vodu 150 metara, a da ta djeca zajedno sa roditeljima uzmu kante i donose vodu, da vidite kako majka čeka sunce kako bise ugrijala voda da bi njih okupala je sve toliko strašno, kaže Miroslav Subašić.
Mozaik prijateljstva je, kako bi se pomoglo porodici Šišarica pokrenuo humanitarni broj 1414, putem kojeg sve do kraja oktobra možete darivati jednu konvertibilnu marku sve sa ciljem da Uroš i Nemanja sa svojim rodteljima konačno dobiju novi, topli dom.
-Ova djeca trebaju djetinjstvo. Ova djeca trebaju krevet. Omogućiti im nešto takvo ovdje je besmisleno. Ja u potpunosti vjerujem da će Bog blagosloviti a narod pomoći, da će ljudi u stvari pozvati 1414 I da ćemo svi zajedno napraviti kuću porodici Šišarica, uvjeren je Subašić.
Ljudi čuli ste. Porodici Šišarica treba naša pomoć, treba im pomoć svih dobrih ljudi. Oni jednostavno ne smiju zimu dočekati ovdje. Trebamo im, svi zajedno omogućiti novi topli dom, kako bi i oni živjeli životom dostojnim čovjeka. Stoga pozovite broj 1414 I darujte 1 KM za novi dom porodici Šišarica, jer naše malo je vjerujte nekome zaista puno. Budimo humani, budimo ljudi, pomozimo porodici Šišarica. 1414.
[wpdevart_youtube caption=”” align=”right”]vajBp5F625s[/wpdevart_youtube]
