Nakon pola vijeka, s osmijehom na licima i suzama u očima, gimnazijalci iz generacije 1970/74. okupili su se kao nekada ispred banjalučke Gimnazije, hrama znanja i izvora uspomena, kako bi evocirali sjećanja i proslavili 50 godina od završetka svog srednjoškolskog obrazovanja.
Život ih je odveo svugdje, pa su se tako iz Banjaluke rasuli po cijelom svijetu. Danas su iz dalekih zemalja, sa svih strana svijeta, od Australije do Amerike, došli ponovo u Banjaluku, u Gimnaziju, tamo odakle je sve i počelo.
Duh srednjoškolskih dana oživjeli su prozivkom kako bi vidjeli da li su svi došli, a onima koji su najavili dolazak, a nisu se pojavili, kroz šalu govore, upisaće neopravdan čas. Uz “Gaudeamus”, kako i priliči gimnazijalcima, obilježili su veliki jubilej.
Jedan od učenika ove generacije jeste i Dževdet Tuzlić koji za “Nezavisne novine” ističe da neke ljude, svoje nekadašnje školske prijatelje, nije vidio i 50 godina, pa mu je zbog toga današnje okupljanje izrazito emotivno.
“Stojim pred ovom prekrasnom zgradom Gimnazije koju je Sarajevo tada darivalo Banjaluci i nekako me kasnije sudbina odvela u Sarajevo i nisam tog trenutka ni bio svjestan da ću na taj način i ja u sebi povezati ta dva grada. Jako mi je ovo važno i emotivno. Mnogo ljudi nisam vidio 50 godina, to je pola vijeka, a više od pola života svakom. Osjećanja su prekrasna, došli su ljudi sa svih strana svijeta”, kaže on dodajući da su nekadašnji gimnazijalci danas došli iz Australije, Kanade, Amerike, Danske, Njemačke, Crne Gore, Srbije, Hrvatske i drugih zemalja.
I dok je radostan što danas ima priliku sresti drage ljude, ističe da istovremeno postoji žal što su ih neki prijatelji i profesori zauvijek napustili.
“Postoji jedan žal što neki nisu mogli doći zbog objektivnih okolnosti, a s druge strane nema onih kojih više nema”, govori Tuzlić.
Ova generacija banjalučkih gimnazijalaca bila je i prva generacija nakon velikog zemljotresa koji je pogodio Banjaluku 1969. godine, a nakon čega Gimnazija nije bila uslovna da se u njoj održava nastava.
Vera Bjelajac Barić, učenica ove generacije i suorganizator obilježavanja velikog jubileja, prisjeća se da su srednjoškolsko školovanje započeli u barakama kod Tehničke škole, da bi kasnije znanje usvajali u vagonima u dvorištu sadašnje škole “Ivo Andrić” i prostorijama škole “Branko Ćopić” u Boriku.
“U januaru 1972. godine izgrađena je današnja Gimnazija, tako da smo prošli to sve, i to sa uspjehom. Gimnaziju je tada završilo nas 243 učenika, a 46 kolega nas je već napustilo. Skoro dva razreda više nema. Danas je tu 102 kolega od Kanade do Australije”, kaže Bjelajac Barićeva za “Nezavisne novine”.
Kako navodi, kada se izađe iz Gimnazije počinju životne borbe.
“Danas ima i suza radosnica i sjete i sjećanja na radosne dane ovdje provedene”, ističe ona i dodaje da se danas prisjećaju mladosti.
Vaso Ševarika, nekadašnji maturant i učenik banjalučke Gimnazije ove generacije i predsjednik Organizacionog odbora obilježavanja mature, ističe za “Nezavisne novine” da su dani provedeni u banjalučkoj Gimnaziji bili prelijepi.
“Danas nakon 50 godina živimo svi kao jedna porodica. Zahvaljujući naprednim komunikacionim tehnologijama, imamo Viber grupu, tako da smo svi povezani. Naši školski drugari rasuti kao biseri po cijelom svijetu od Australije, Amerike, Evropske unije i svih republika bivše Jugoslavije, svi smo kao jedna porodica. Svi se radujemo kada neko dobije unuče, radujemo se uspjehu naše djece, a zajedno tugujemo kada nas napusti neko od naših profesora ili od naših školskih drugara”, kaže on.
Kako navodi, iako vrijeme prolazi, njihovo prijateljstvo traje i trajaće do kraja života.
Proslavu velikog jubileja su organizovali u tri dana, pa će tako prema njegovim riječima, večeras nastaviti druženje uz zabavu, dok će sutra biti organizovano panoramsko razgledanje Banjaluke.
“U ponedjeljak u botaničkoj bašti sadimo drvo koje smo namijenili našem gradu i pisaće ‘Poklon Gradu Banjaluci, maturanti generacija 1970/74'”, kaže on.
Zlatko Talić, jedan od maturanata koji je došao na obilježavanje 50 godina od završetka školovanja, kaže da se danas osjeća slavljenički.
“Sjećanja iz srednje škole ima bezbroj. Sastajemo se periodično i družimo se”, kaže on.
Zajedno sa nekadašnjim učenicima bila je i njihova profesorica muzičkom Ilijana Vidaković, kojoj je, kako kaže, ova generacija bila prva generacija u Gimnaziji.
“Vi ste bili moja prva generacija, a pamtim vas, vjerujte. Sve vas i te kako pamtim. I ja sam bila mlada, živjela sam sa vama taj život gimnazijalaca. Ja vam želim da još puno jubilarnih druženja doživite, da se često čujete. Život brzo prolazi, ali prijateljstva su vječna”, poručila im je danas profesorica Vidaković.
