Kada spasite zarobljenu osobu iz automobila nakon saobraćajne nesreće ili požara pa je kasnije sretnete zdravu i nasmijanu, taj osjećaj nema cijenu i ne postoji nikakav novac kojim se može zamijeniti činjenica da znate da ste joj baš vi spasili život.
Ovako uglas započinju priču dva banjalučka vatrogasca, koja umjesto da sa porodicom i prijateljima ovih dana kuju planove za roštilj, oni će prvomajske praznike proslaviti na poslu, spremni da u slučaju neke nesreće priskoče u pomoć. Iako je praznik, za njih je 1. maj uobičajen radni dan. Njima nisu bitne vremenske prilike, ni koje je doba dana ili noći, da li je vjerski ili državni praznik, bitno im je samo da su građani bezbjedni.
Jedan od njih Slobodan Ratković, koji strah potiskuje adrenalinom, za “Glas Srpske” kaže da se vatrogasci tokom intervencija suočavaju sa brojnim opasnostima i svjedoče raznim situacijama.
– Za 14 godina radnog staža u ovoj brigadi nema šta nisam vidio i gdje nisam bio. Knjigu bih mogao napisati o svim svojim intervencijama, kojih je sigurno bilo više od hiljadu, od izvlačenja ljudi iz požara ili u saobraćajnoj nesreći do spasavanja životinja – priča Ratković i dodaje da je banjalučka Vatrogasna brigada njegova druga porodica.
Ratković, po zanimanju elektrotehničar, kaže da nikad nije mogao ni zamisliti da će jednog dana biti vatrogasac.
– Ovaj posao ne bih mijenjao ni za jedan drugi, jer je veoma zanimljiv i pun adrenalina. Radni dan počinje u sedam časova postrojavanjem i tada nam kolege iz noćne predaju smjenu. Nakon toga pregledamo opremu, za šta je otprilike potrebno pola sata, poslije toga slijede doručak i kafa – priča Ratković.
Nakon te pauze, nastavlja on, komandir zadaje zadatke koje, u slučaju poziva za intervenciju, odmah prekidamo.
– U slučaju intervencije tačno se zna ko je u kojim kolima i šta je čiji zadatak. Za ovaj posao veoma je bitna fizička sprema i brzina, to znači da od poziva na rampi moramo biti spremni za 40 sekundi, a do početka gašenja požara svega nekoliko minuta – kazao je Ratković.
Najteže im, kažu uglas, padaju saobraćajne nesreće. Ratković se i dan-danas sjeća svoje prve intervencije kada je kod jednog restorana u gradu momak skočio pod automobil.
– U prvom momentu sam pomislio da je lutka u pitanju. Jedno vrijeme ta slika mi je često prolazila kroz glavu. Međutim, kako je vrijeme prolazilo i meni je sve bilo lakše da to prihvatim. Na kraju sam shvatio da to ne smijem tako gledati, pitajući se kako je tek ljekarima Hitne pomoći – istakao je Ratković.
Dodao je da je ovaj posao izuzetno stresan, opasan i težak, prisjećajući se samo primjera od prije deset godina kada je u proljeće voda u banjalučkom naselju Lazarevo na nekim mjestima nadirala i do tri metra, zbog čega je bila otežana komunikacija i pristup.
– Tu sa kolegama, ne razmišljajući o svom životu, popeo sam se na krov kuće gdje nas je čekala trudnica. Ni u jednom momentu nisam razmišljao šta bi moglo biti sa mnom, jedino mi je bilo u glavi da ženu živu i zdravu dovedem na sigurno. Uprkos svim našim naporima, nismo uspjeli da je izvučemo zbog čega je intervenisala helikopterska služba – kazao je Ratković.
Prisjećajući se požara na zgradi “Elektrokrajine”, kaže da se ne zna da li je gora voda ili vatra.
– Intervencija je trajala šest-sedam sati. Naš komandir je od stresa taj dan doživio srčani udar, samo se srušio. U tom momentu sam bio na krovu i gledam da čovjek leži, a prema njemu idu medicinski radnici Službe hitne pomoći, a da ne spominjem šta se moglo desiti sa kolegama koji su prije nekoliko godina gasili požar u “Incelu”, gdje se na kraju ispostavilo da ima piralena, svi su se mogli otrovati, ali na sreću dobro su prošli – rekao je Ratković.
Rame uz rame s njim kad god je to potrebno u intervenciju ide i dvadesetdvogodišnji Pavle Tramošljika. Ovaj mladi vatrogasac ovoj brigadi se pridružio prije dvije godine, a privukle su ga, kaže, akcije koje su izazovne i humane.
– Od kada sam se pridružio vatrogascima nijednog trenutka nisam osjetio da mi je dosadno i naporno. Bilo je raznih situacija, a nerijetko se, što bi se reklo, glava nosila u torbi – priča Tramošljika.
Svaki dan je, nastavlja on, priča za sebe, od intervencija u saobraćajnim nesrećama do šumskih požara.
– Mislim da ću cijelog života pamtiti intervenciju u kojoj smo kolega Ratković i ja tražili psa koji je zalutao u kanalizaciju. Nas dvojica smo tragajući za psom u kanal ušli kod Rebrovačkog mosta i izašli na Starčevici. Nažalost, psa nismo našli, ali za mene je to bio pravi doživljaj, jer da toga nije bilo ne bih vjerovao da ima takav kanal u Banjaluci. Tu nema čega nismo vidjeli, a najviše pacova – priča Tramošljika i dodaje da su u ovoj brigadi svi za jednog, jedan za sve.
Ljudi često znaju da kažu da je, ističe on, lako vatrogascima, međutim ko se bar jednom nađe u njihovoj blizini mijenja mišljenje.
Ono što svakom vatrogascu najteže pada u ove praznične dane, pričaju oni, jeste razdvojenost od porodice koja je njihova najveća podrška. Porodica im, dodaju za kraj, daje vjetar u leđa da ne odustaju od onog što najviše vole da rade, koliko god to bilo teško i opasno.
Prema listi Svjetske zdravstvene organizacije, uz policijske službenike i zatvorske čuvare, Ratković i Tramošljika, koji su krenuli stopama svojih ujaka, bave se najstresnijim poslom.
Manjak vatrogasaca
Više mladih vatrogasaca jedino je što, tvrde Slobodan Ratković i Pavle Tramošljika, nedostaje njihovoj brigadi.
Oprema i vozila koja koriste vrhunskog su kvaliteta.
– Kad nas je više svima nam je lakše. Veliki je ovo grad tako da vatrogasaca, koliko god da je, nikad ne može biti mnogo – kazao je Ratković.
