Legenda o Safikadi sve je manje poznata Banjalučanima, dok turisti u posjeti gradu često u neznanju zaobilaze jedan od kultnih kulturnih spomenika.
Julija u Veroni daleka je sestra banjalučke Safikade, a ipak se o njoj malo priča i još manje zna.
Zaustavljanjem nekoliko nasumičnih prolaznika u Gospodskoj ulici, redakcija “Nezavisnih” naišla je na jednu jedinu osobu koja je znala objasniti gdje se nalazi Safikadin grob.
“Nikad čuo”
“Rođeni sam Banjalučanin, živim ovdje 73 godine i nikad nisam čuo za Safikadin grob. Mora da vas je neko slagao, ili je to nešto novo u gradu što nisam upratio”, kazao je za “Nezavisne” jedan od prolaznika.
Pitanje izazvalo zbunjenost
Kod većine prolaznika je pitanje o lokaciji Safikadinog groba izazvalo zbunjenost. Njihovi odgovori su uglavnom glasili kako u Banjaluci ne žive toliko dugo i da za njega nisu nikada čuli, a kamoli ga vidjeli ili obišli.
-Evo ja sada prvi put čujem za taj spomenik. Taksista sam poprilično dugo i svakodnevno vozim veliki broj turista, ali me niko nije pitao gdje bi mogao pronaći Safikadin grob ili da ga tamo odvezem – rekao je jedan banjalučki taksista.
Safi-kaduna i Safikada
Sličnost imena Safi-kadune i Safikade, uz činjenicu da su se njihovi mezari nalazili u neposrednoj blizini, često dovodi do zabune i miješanja ove dvije prema stručnjacima potpuno različite ličnosti.
Admir-ef. Blitović, rukovodilac Službe za vjerske poslove i obrazovanje Muftijstva banjalučkog, usmjerio je redakciju “Nezavisnih” na nekoliko pisanih izvora u vezi Safikadinog groba i Safi-kaduninog turbeta.
U njima se navodi kako je u haremu Ferhadije sahranjena ženska osoba imenom Safi-kaduna. Prema izvorima, najvjerovatnije se radi o Ferhat-pašinoj unuci, a turbe je nastalo znatno kasnije od same džamije, krajem 17. ili početkom 18. vijeka.
-Postojao je i jedan stari mezar u ulici koja od džamije Ferhadije vodi prema Kastelu u kojem je, prema predaji, sahranjena neka banjalučka ljepotica Safikada, koja nema nikakve veze sa Safi-kadunom pokopanom u turbetu u haremu Ferhat-pašine džamije – navodi se u izvorima.
Safikadin grob kulturno-istorijski spomenik
Mladen Šukalo iz TOBL-a za “Nezavisne” je naveo kako je Safikadin grob kulturno-istorijski spomenik koji svjedoči o možda i najpoznatijoj banjalučkoj legendi, a koja se praktično danas interpretira samo kroz programe turističkog razgledanja grada.
-Safikadin grob datira iz perioda između 16. i 18. vijeka. Prilikom ispitivanja njegove autentičnosti utvrđeno je da je tamo zaista sahranjeno tijelo u skladu sa muslimanskim običajima. Danas je to mjesto privlačno zaljubljenim parovima, koji tamo pale svijeće u čast vječne ljubavi – pojasnio je Šukalo za “Nezavisne”, podsjećajući na samu priču vezanu za Safikadin lik.
Prema najrasprostranjenijem predanju, ova Banjalučanka bila je unuka Ferhat-paše Sokolovića, dok alternativni izvori navode da je poticala iz porodice imućnog i uglednog građanina.
Njena velika ljubav prema osmanskom vojniku prekinuta je njegovom pogibijom na ratištu. Suočena sa nenadoknadivim gubitkom, obukla je vjenčanicu i stala ispred topa na tvrđavi Kastel u trenutku kada je on tradicionalno označavao podne. Prema tom predanju, njene posljednje riječi bile su: “Vjerna sam ti do groba.”
Još jedna verzija legende uvodi drugačiji istorijski kontekst, navodeći da je predmet njenog interesovanja bio austrougarski vojnik, te da ta veza nije mogla opstati uslijed izraženih kulturoloških barijera tog vremena. Prema tom scenariju, njen otac i komandant tvrđave učinili su sve da rastave dvoje mladih, poslavši vojnika u borbe u Andaluziju, gdje je i stradao. Shrvana tragičnim vijestima, Safikada je ponovila svoj kobni korak pred topovskom cijevi.
Istoričar Zoran Pejašinović podijelio je za “Nezavisne” još jednu manje poznatu verziju legende o Safikadi, koju je novinar Stevan Martinović zabilježio od Osmana Džinića, Safikadinog rođaka.
-Bješe 1609. godina. Banjaluka i cijela Bosna su već vijekovima bile pod turskom vlašću. U to doba narod je Vrbas prelazio uglavnom preko skela, pa je sultan poslao graditelja sa zadatkom da kod tvrđave izgradi kameni most. Mladi mimar zvao se Sulejman Sinan. Imao je 33 godine. Osim ćuprija, volio je, kaže priča, i piće, a žene su ga, tako lijepog i naočitog, prosto obožavale – kazao je Pejašinović.
Sulejmanov neuredan život nije se dopadao paši, pa je zadužio ljude da ga uhode.
-Sa druge strane Vrbasa, u mahali Gazanferija, živjela je prelijepa sedamnaestogodišnja Safikada. Ona je jednog hladnog jutra, u rano proljeće 1614. godine, sa majkom Suadom pošla u posjetu rođaku Jaranu. Prelazila je novim mostom. Sudbina je udesila da se upravo na tom mjestu zadesio i mladi mimar Sulejman. Priča dalje kaže da je kaldrma preko noći poledila, pa se Safikada okliznula, i to tako da je peča pala sa njenog lica – nastavio je Pejašinović, dodajući da se tada desila ljubav na prvi pogled.
Nakon što su se sreli još dva puta i planirali bjekstvo, paša je naredio da se Sulejman uhapsi i progna u Carigrad.
-Safikada je od strica Jarana doznala za Sulejmanovo izgnanstvo, pa je ‘luda od nepodnošljivog bola’, obukla svadbeno ruho, istrčala bosa preko mosta, popela se na Kastel i obgrlila cijev na topu koji se oglašavao svakog podneva… Haberdar je opalio, a Safikada se srušila sa zidina i ispustila dušu. Jaran je na to, kaže priča, uzjahao konja i u nekoj berbirskoj mehani pronašao nesuđenog zeta. Čuvši šta se zbilo, nesrećni Sulejman je galopom sjurio konja u Savu i udavio se – ispričao je Pejašinović.
Ipak, uprkos prepoznatljivosti ove priče, stručnjaci u oblasti turizma već dugo naglašavaju da je trenutni potencijal daleko od u potpunosti iskorištenog.
Ideja o unapređenju ove lokacije i stvaranju novih sadržaja postoji već godinama, naveo je Šukalo.
-Mi već decenijama zagovaramo da se ovoj legendi posveti više pažnje i da se napravi jedan hram ljubavi, gdje bi onda i ta interpretacija ove legende bila na puno većem nivou i ostvarila neke dodatne efekte po turizam grada – izjavio je Šukalo za “Nezavisne”.
Realizacija ambicioznijih planova u vezi restauracije Safikadine spomen-ploče nailazi na ozbiljne administrativne prepreke.
-Nažalost, intervencije na toj lokaciji su jako limitirane s obzirom na imovinsko-pravne odnose – naveo je Šukalo za “Nezavisne”, dodajući kako se zbog toga razmišlja o stvaranju novog prostora ili spomenika posvećenog ovoj legendi koji bi posjetiocima omogućio lakši pristup i kvalitetniji sadržaj.
Šukalo je kazao kako, pored Safikade, banjalučka mitologija i istorija kriju brojne druge priče koje tek treba dodatno valorizovati kroz turizam, od nastanka grada i simbola poput dajaka, preko legende o Ferhadiji i Šehitlucima, a koje daju posebnu dušu i autentičnost gradu na Vrbasu.
Misterija Safikadinog porijekla i vječnog počinka ostaje nerazriješena, ali se Banjalučani nadaju da će njen lik zauvijek predstavljati simbol vječne ljubavi koji će uskoro dobiti novi sjaj i prepoznavanje koje mu pristaje.
Nezavisne novine
