Početak dvadesetog vijeka donio je Banjaluci događaj koji je prevazišao okvire uobičajenih gradskih svečanosti.
Daleke 1905. godine, na Petrovdan, Banjaluka je imala čast da ugosti ličnosti čija su imena već tada pripadala samom vrhu srpske kulture. Dolazak Stevana Stojanovića Mokranjca, istaknutog horovođe i kompozitora Beogradskog pevačkog društva, kao i mladog, ali već slavljenog mostarskog pjesnika Alekse Šantića, pretvorio je grad u središte umjetničkog i narodnog sabora.
– Banjaluka i Krajina ne pamte da su ikada imale takve goste i toliko gostiju – pisale su jedne novine te daleke 1905. godine i dodavale: „sama varoš bila je formalno pritisnuta gostima iz bliza i daleka” – navodi na svom Fejsbuk profilu banjalučki istoričar Zoran Pejašinović.
Seljaci iz okoline, dodaje, „slegli su da vide retke goste iz Srbije i drugih strana i da ih pozdrave dobrodošlicom”.
– Grad je preplavilo „zanosno oduševljenje”, a mnogi su lili suze radosti pri viđenju braće svoje. Najbolje se odazvao Beograd, prestonica Srbije: „tu su bila izaslanstva i korporacije opština i raznih udruženja, univerzitetska omladina, dva pevačka društva i mnogo privatnih zvanica” – piše u tekstu.
Dalje, dodaje Pejašinović, čitamo kako je uoči Petrovdana stiglo i Pevačko društvo „Branko” iz Niša te kako su Beograđani i Šapčani došli „naročitom lađom do Bosanske Gradiške, a odatle su kolima ušli u Banjaluku”, gdje ih je, kako se veli, „dočekao oduševljeni narod”.
– Među gostima naročito su se isticali tadašnji horovođa Beogradskog pevačkog društva Stevan Mokranjac i mostarski pjesnik, 27-godišnji Aleksa Šantić. Gradom su odjekivale prangije, a te večeri bila je bakljada (vjerovatno se misli na čuvene petrovdanske lile), priređena u čast kumu zastave, a riječ je o poznatom banjalučkom trgovcu Stevi Pamučini. Kuma je tom prilikom pozdravio gimnazijski profesor Vladislav Skarić – navodi Pejašinović.
Sutradan, na Petrovdan, dodaje, bila je služba sa osvećenjem zastave.
– Silan narod se okupio u crkvi Sošestvija Svetog Duha i oko nje. U crkvenoj porti su poslije ručka čitana imena priložnika. Uslijedio je banket sa mnogo „rodoljubivih zdravica”, a govor Alekse Šantića je sve prisutne „do ushićenja doveo”. Kako čitamo u pomenutim novinama, nakon besjede mostarskog pjesnika „burnom ushićenju ne beše kraja”. Posebno je bila oduševljena banjalučka omladina koja Šantića „podiže u vis na rukama” – ističe Pejašinović.
<>
