Jovanka Milošević u banjalučkoj istoriji ostala je zapamćena kao osnivačica “Kola srpskih sestara”, po literarnim sklonostima, ali i kao majka istaknutog banjalučkog etnomuzikologa, horovođe, pedagoga i akademika Vlade Miloševića.
Banjalučki istoričar Zoran Pejašinović u tekstu na svom „Fejsbuk“ profilu navodi da je njen otac Milivoje Vučković po svoj prilici 1864. godine došao u Banjaluku i to iz Podgradaca, sa Kozare, nakon neke rasprave sa tamošnjim hajducima. Majka Savka bila je, dodaje, takođe, sa Kozare, a prvo se udala u Varcar Vakuf.
-Kako je mlada ostala udovica sa dvoje djece, nakon sedam godina ponovo se udala, ovaj put u Banjaluku, za Milivoja Vučkovića, koji će postati viđen trgovac i sagraditi kuću uz Carski drum, blizu današnjeg Pozorišta. Savka je sa Milivojem dobila još dvoje djece, Branka i Jovanku. Jovanka je na ovaj svijet došla prelomne 1878. godine, tako da je rasla kao austrougarski podanik. Stasala je u lijepo djevojče, uz to energično i obrazovano: završila je djevojačku školu, tečno je govorila njemački jezik, a kao prva žena sa ovih prostora okušaće se i u literaturi – napisaće dva kraća djela, te nekoliko članaka za Kočićevu „Otadžbinu” i „Pravdu” – piše Pejašinović.
Kada je imala 21 godinu, dodaje, udala se za Savu Miloševića, čiji se otac, rodom iz Hercegovine, isto zvao Savo.
-Stariji Savo doselio je u Banju Luku i dao na trgovinu seoskom robom. Mlađi Savo je bio školovan, progresivan trgovac, a kasnije vlasnik krojačke radnje, u kojoj su se šila nadaleko čuvena odijela i kostimi od najboljih štofova. Poslovnom ugledu porodice doprinosila je i Savina sestra Staka, inače, Jovankina vršnjakinja – kaže Pejašinović.
Zabilježeno je, napominje, da je Jovanka bila „odana kući i porodici’’, ali i naprednih pogleda, ljubitelj umjetnosti, posebno pjevanja.
-Bila je ispred vremena. Iako je hranila petoro djece, stizala je da pjeva u „Jedinstvu’’, da bude među osnivačima a potom i dugogodišnja predsjednica Dobrotvorne zadruge Srpkinja, kasnije Kola srpskih sestara. Posebno je upamćena kao organizator akcije za pomoć srpskim ranjenicima u Balkanskim ratovima, kojima je slala zavoje, čarape i drugu preobuku. Nakon Velikog rata je bila i predsjednik Crvenog krsta, a „za dobrovolјni rad na širenju ideja Crvenog krsta kao i učinjenih drugih zasluga” od Glavnog odbora Crvenog krsta Kraljevine Jugoslavije dobila je Zlatnu medalju – ističe Pejašinovič.
Bez obzira na priznanja, naglašave, njen javni život bio je daleko od idiličnog.
-Poslije Velikog rata optuživana je za sumnjive poslove, a gimnazijski profesor Ilija Mihić javno je iznosio kako su je za rata nazivali „Jovanka – Šverc”, a poslije „Izvoznica”. Temperamentna, kakva je bila, Jovanka je odgovarala preko novina i borila se da u čaršiji sačuva ugled. Ogromna energija ipak se trošila. Dobila je i šećernu bolest. Nakon duže borbe, umrla je krajem avgusta 1937. godine. Imala je svega 59. Kako primijeti Radmila Kulundžija, danas se njeno ime jedva raspoznaje na skromnoj grobnica na Pravoslavnom groblju „Sveti Pantelija’’ – naglašava Pejašinović.
