Uobičajno je da žensku osobu sa žutom kosom nazivamo plavuša. Kad se kaže plava kosa, svi misle na zlatno žutu ili svijetlo žutu kosu, nikako na nijanse plave.
U prošlosti, u našem jeziku su postojale samo svijetle i tamne varijante kose, pa se spominju zagasite i sjajne kose, a ne posebne boje.
Kako se nekad govorilo?
Rječju “plav” se u staroslovenskom jeziku opisivalo nešto što je svijetlo, bijledo, a ovim se moglo opisati i ono što je bijelo i ono što je zlatno žuto.
Za ono što mi danas nazivamo plavim, tada su se, u posebnim slučajevima, koristili pridjevi, kao što je “sinji” ili “modar”. Dokaz za to su stare narodne pjesme u kojima se žitna polja u daljini “plave”, dok su dubine mora “modre”.
Tragovi ovoga zadržali su se u narodnim pjesmama u kojima i danas možete pročitati opise poput “sinjeg mora”, “modrog neba” ili, obrnuto, kako se “žitna polja u daljini plave”…
Vremenom je došlo do djelimične zamjene – sinje/modro postalo je plavo, a riječ “žuto” ušla je u upotrebu iako se prvobitno značenje riječi “plav” nije izgubilo. Tako je sve do danas ostao dublet.
Srpski jezik nije jedini u kojoj je opstala ova “nelogičnost”. U poljskom se za osobu svijetle puti/žute kose takođe koriste izrazi i “żółty” (“žuto”) ali i “płowy” (“plavo”). Portugalci za ženu svetložute kose kažu “loira” (“plava”) dok Špance muči drugačiji “problem” – kod njih se za plavušu kaže “rubio” što bi u bukvalnom prevodu danas značilo “crvena”, piše Krstarica.
