Čak 2.300 djece nije dobilo mjesto u javnim vrtićima u Banjaluci, jer su na konkursu za prijem ostali “ispod crte”. Privatni vrtići, u kojima mjesta ima, skoro su trostruko skuplji od “državnih”. Ovi problemi, sa kojima roditelji u Banjaluci bore već decenijama, u mnogim evropskim gradovima su odavno riješeni.
I demografi upozoravaju da bi lako dostupni i jeftini vrtići bili značajan alat u borbi za povećanje nataliteta i zaustavljanje masovnog odlaska mladih ljudi iz Republike Srpske.
– Najbolje bi bilo kada bi vrtići za roditelje bili besplatni, ali ako to ne može, onda bi bilo bitno da imamo dovoljno javnih vrtića, jer su privatni preskupi za većinu porodica, pogotovo onih sa dvoje ili više djece – rekao je nedavno za Srpskainfo demograf Stevo Pašalić.
Mnogi su se pitali da li je uopšte moguće da vrtić bude besplatan i da li su vrtići u evropskim zemljama, u koje hrle Banjalučani i drugi stanovnici Srpske, u stvari, mnogo skuplji nego kod nas?
Kako stvari stoje po tom pitanju, svjedoči rang lista OECD. Eksperti ove međunarodne organizacije su izračunali koliko procenata od zarade roditelji moraju izdvojiti za plaćanje cjelodnevnog boravka u vrtićima u evropskim i vanevropskim državama, koje su njihove članice.
Prvo, besplatan vrtić je moguć. Ovu privilegiju imaju roditelji u Italiji, Bugarskoj, Letoniji i Malti.
U Njemačkoj roditelji za cjelodnevni smještaj jednog djeteta u vrtić izdvajaju samo 1 % od zarade, u Austriji 3 %, a u Estoniji 4 %.
U nešto “nepovoljnijoj” situaciji su Šveđani, Islanđani, te građani Hrvatske i Južne Koreje, koji za vrtić moraju izdvojiti 5 % mjesečnih prihoda.
Ovo su podaci za 2024. godinu, a izračunati su po modelu, za koji se smatra da oslikava prosjek u porodicama sa djecom, koje žive od plata. Računa se da su zaposlena oba roditelja i a jedan o njih zarađuje prosječnu platu, a drugi 67 odsto od prosjeka u svojoj zemlji.
Ako bi se ova račnica primjenila u Banjaluci, izgledala bi prilično tmurno. Pošto je prosječna plata u Republici Srpskoj 1.426 KM, zarada oba roditelja po modelu OECD iznosi 2.380 KM mjesečno.
Po ovoj računici, oni sretnici koji su uspjeli da dijete “ubace” u državni vrtić, koji košta 165 KM za jedno dijete, za tu uslugu izdvajaju oko 7 % zarade: otprilike koliko i Mađari, jedan procenat manje nego građani Luksemburga i Norveške, te 2 procenta manje od Slovenaca.
Kad je u pitanju Slovenija, valja imati na umu i vrlo aktivnu socijalnu politiku i politiku dječje zaštite, čije blagodeti uživaju svi, pa i naše radnici koji žive u deželi. Subvencije za vrtić za porodice sa niskim prihodima iznose i do 90 odsto od cijene vrtića.
Manje sretni roditelji u Banjaluci moraju da plaćaju privatni vrtić, gdje je najčešća cijena 450 KM mjesečno, a uveliko se priča da će biti i viša. Kad se od ove cifre odbije 100 KM gradskog podsticaja, većina roditelja u Banjaluci za privatni vrtić iz svog džepa mora da iskešira 350 KM mjesečno. To je, po OECD metodologiji, skoro 15 odsto njihovih prihoda.
Poređenja radi, Banjalučni čija djeca pohađaju privatne vrtiće, u sličnoj su stuaciji kao Finci i Belgijanci.
Kad se sve sabere i sagleda, vrtići su, realno, jeftiniji u Minhenu, Beču, Štokholmu ili u Zagrebu, nego u Banjaluci: da ne spominjemo Rim ili Milano, gdje su besplatni.
Za one koji se ne mogu dokopati javnog vrtića, boravak djece u predškolskim ustanovama bio bi jeftiniji i u Ljubljani, Budimpešti, Kopenhagenu, Parizu, Atini… nego u gradu na Vrbasu, prenosi Srpskainfo.
