Kroz istoriju Bosne provlačile su se priče o zabranjenim ljubavima, nesrećnim sudbinama i hrabrim mladim djevojkama koje su se borile protiv društvenih normi i običaja. Među njima, priča o Safikadi, mladoj djevojci iz Banjaluke, ostaje jedna od najljepših i najtragičnijih banjalučkih legendi. Ova priča svjedoči o snazi prave ljubavi koja, uprkos svim preprekama, nikada ne prestaje živjeti.
Višeslojna priča o Safikadi
Legenda o Safikadi poznata je u više verzija. Po jednoj, Safikada se zaljubila u askera Omera, kojeg su poslali na daleko ratište. Po drugoj, njen voljeni bio je austrougarski vojnik, a ljubav im je zabranjena zbog vjerskih razlika. Ove verzije, međutim, mnogima su postale poznate i pomalo zamorne, posebno zbog svojih neuvjerljivih varijacija.
Banjalučki istoričar Zoran Pejašinović ističe da arheološka iskopavanja prije pola vijeka, kada su pronađene kosti mlade djevojke stare tri vijeka, dovode u pitanje verziju s austrougarskim vojnikom kao “usiljeno modernu”. Umjesto toga, Pejašinović je otkrio malo poznatu, ali veoma zanimljivu verziju legende koju je zabilježio novinar Stevan Martinović na osnovu kazivanja Osmana Džinića, čija je porodica navodno bila u srodstvu sa Safikadinom.
Zavodnik iz Carigrada
Godine 1609., dok je Banjaluka bila pod turskom vlašću, sultan je poslao mladog mimara Sulejmana Sinana da izgradi kameni most kod Tvrđave. Sulejman, stasit 33-godišnji oficir baršunastog glasa, poticao je iz porodice graditelja mostova. Osim ćuprija, volio je piće i, prema predanju, bio je miljenik žena zbog svog šarma i ljepote.
Tokom nekoliko godina provedenih u Banjaluci, Sulejman je nadgledao gradnju mosta. Često je boravio u Ferhat-pašinom karavan-saraju, u kafani koju je držao Safikadin stric, Jaran Smajlović. Njegov neuredan život izazivao je sumnju kod paše, koji je naredio da se Sulejman uhodi.
Fatalna Banjalučanka
S druge strane Vrbasa, u mahali Gazanferija, živjela je prelijepa sedamnaestogodišnja Safikada. Jednog hladnog proljetnog jutra 1614. godine, dok je s majkom Suadom prelazila novi most, sudbina ju je spojila sa Sulejmanom. Kada se okliznula na poledjeloj kaldrmi, njen veo (peča) pao je s lica, otkrivajući njenu ljepotu pred zapanjenim Sulejmanom. Kako priča kaže, „oči su im se stopile“ u tom trenutku.
Sulejman je svako jutro čekao na istom mjestu, a Safikada je prolazila još dva puta. Nisu razmjenjivali riječi, ali su njihovi pogledi govorili sve. Trećeg susreta, Safikada je učinila nešto nezamislivo za to vrijeme: skinula je veo pred Sulejmanom i nastavila hodati, izazivajući društvene norme.
Tragični kraj ljubavi
Sulejman je odlučio zaprositi Safikadu preko njenog strica Jarana. Međutim, pašini doušnici su saznali za njihovu ljubav i glasine o planiranom bijegu. Paša, nazvan Zlopaša u nekim verzijama, naredio je Sulejmanovo hapšenje i progonstvo u Carigrad.
Kada je Safikada saznala za Sulejmanovu sudbinu, obuzeta bolom, obukla je svadbeno ruho, bosa potrčala preko mosta i popela se na Kastel. Tamo je zagrlila top koji je označavao podne, a kada je opalio, srušila se s zidina i izdahnula. Jaran je pronašao Sulejmana u Gradišci, gdje je, shrvan vijestima, odgalopirao u rijeku Savu i udavio se.
Simbol vječne ljubavi
Mjesto pored Kastela, gdje je Safikada pokopana, postalo je simbol vječne ljubavi. Legenda je kroz generacije dobila mnoge verzije, ali ova, koju je zabilježio Stevan Martinović, smatra se najautentičnijom i najdirljivijom.
Da li i vi mislite da je ova verzija Safikadine priče najljepša? Podijelite svoje mišljenje u komentarima i saznajte više o banjalučkim legendama ili istoriji Banja Luke na našem sajtu!
