Prostor između Kast(e)lovog ćoška i hotela Palas bio je nekada, kako čitamo u jednim novinama iz 1959. godine, „načičkan jednospratnim i prizemnim kućama, sa starim dućanima i ’bosanskim’ kafanama”.
Na nekih stotinak metara bilo je šest starih kuća, koje su, vele, „svojim krovovima i fasadama kvarile izgled ovog lepog i opevanog grada na Vrbasu’’. Zato su se te „straćare’’, dodaju, „povukle’’ i mjesto ustupile novoj dugačkoj četvorospratnici sa četrdeset sedam komfornih stanova i deset modernih lokala u prizemlju u kojima su smještene „najmodernije prodavnice u gradu’’.
Navodi u objavi na svojoj Facebook stranici banjalučki istoričar i profesor Zoran Pejašinović i dalje nastavlja.
– Banjalučani su, bezbeli, bili fascinirani ovim zdanjem, crvenom fasadom sa balkonima, te radnjama, malim travnjacima sa cvijećem a, izgleda, posebno njegovim dimenzijama. Zato su zgradi odmah po izgradnji, koncem 1955. godine, od milja nadjenuli ime „Titanik’’, ne misleći, svakako, na starogrčku mitologiju, niti na Andrićevu pripovijetku, već na čuveni brod i njegove gabarite.
Potres 1969. htio je da to nezvanično ime dobije sasvim novu, fatalističku dimenziju, navodi Pejašinović
Indikativno je da je nekoliko povelikih višespratnica načinjenih poslije Drugog svjetskog rata postradalo u zemljotresu: „Titanik”, Džinića palata, Medicinska škola… Ili možda nije?
Nezvanično ime ove zgrade (kao ni Gospodske ulice), nije isključivo banjalučko, pa ni potpuno originalno: zgrade i stambeni blokovi u Goraždu i još nekim jugoslovenskim gradovima u ono doba nazivani su, takođe po „Titaniku”. Kasnije će i još jedna banjalučka zgrada dobiti isto ime.
