Marijan Beneš, bokser bivše Juge, bio je prvak Banjaluke, prvak Evrope, nekrunisani prvak svijeta, jer njegova titula nije priznata jer novac nije bio uplaćen na vrijeme.
Šampion koji je u jednom meču izgubio oko, u drugom ostao bez glasnih žica udarcem u grlo, nikad se nije predavao, ostao je fajter do posljednjeg momenta života. Onaj pred kim su padali mnogi, onaj koga nisu želeli za protivnika.
“Bilo mi je smješno kad sam gledao ljude kako imaju tremu pred meč sa mnom, pa ne mogu gaće da obuku. Dao bih oba oka za boks”. Trideset i devet mečeva je odboksovao sa samo jednim okom.
Znao je da je dobar, ali je znao i da sebi ne čini dobro. Iza njegovog imena ostale su različite titule, ali je za njim ostao i žal.
Kad je nastupao u Parizu gledali su ga Belmondo, Alen Delon i mnoga velika holivudska imena.
“Prijatelji su za njega govorili da je jako istinoljubiv i jako osjetljiv kad ga neko povrijedi.”
Mimo ringa, Beneš je bio porodičan čovjek, vrijeme provodio sa suprugom i sa djecom.
Bokser koji svira flautu i piše najemotivnije pjesme.
Cijela Jugoslavija se noću budila da prati njegove mečeve. A onda je to vrijeme prošlo kad je počeo rat. Za sebe je tvrdio da je vječni Jugosloven. Izgubio je prijatelje, oca, majku i brata. Po ocu Hrvat, Beneš je morao da napusti rodnu Banjaluku.
Nakon rata se vratio u svoju Banjaluku i rekao da više nikad iz nje neće da ide.
Žanet Beneš Ćulum, ćerka legendarnog bokserkog šampiona Marijana Beneša uoči trogodišnjice njegove smrti iznijela je mnogo zanimljive detalje iz njegovog života:
– Tokom rata je nemilice djelio novac, mnogi od tih ljudi su ga kasnije izdali, njega je to razočaralo ali ga nike učinilo ogorčenim. Uvijek je govorio da bi sve opet isto uradio – ispričala je Žanet u intervjuu za Novosti.
Brojne anegdote pratile su život velikog šampiona…
– Znalo je da se desi da kada vidi da neko puši u kafiću, ustane priđe mu i uzme i ugasi cigaretu. Bio je zagovornik zdravog života i mrzio je pušenje, pa je znalo da se desi da ode u kafić i vidi da neko puši, da ustane i uzme i ugasi cigaretu – otkrila je Žanet.
– Sjećam se posljednje posete, no pred njegovu smrt i nemoći koju sam osjećala zato što ne možemo da mu pomognemo. Nisam mogla da izdržim, briznula sam u plač, a on se tad probudio i rekao: “Izvini, sine, što te sekiram”.
Silazak Marijana sa životne scene izuzetno je teško pao svima, porodice je naravno bilo najgore…
– Žalim za svakim trenutkom koji nije doživio od svoje smrti, a među njima je rođenje dvoje unuka – neutešna je Žanet.
Beneš je obožavao Jugoslaviju, himna “Hej Sloveni” na njegovoj sahrani je intonirana 40. put u njegovu čast.
– Za njega je Jugoslavija bila sve, ostao joj je vjeran do posljednjega dana svog života, a i nas je odgajao u tom duhu, da ne dijelimo ljude po vjeri i naciji, Najveće poniženje i nešto što nije mogao da razumije, bilo mu je to da se ljudi dijele, kad umesto toga mogu da žive u zajedništvu – otkrila je Žanet.
Marijan Beneš je bio jedan od najboljih boksera SFRJ svih vremena.
Rođen je u Beogradu 1951. godine, majka Marija Vukić bila je Ličanka, a otac Josip vojvođanski Hrvat. Oboje su bili prosvjetni radnici, otac je bio nastavnik muzičkog, pa je strast prenio na trećeg od trojice sinova, Marijana. On je bio odličan matematičar, a zbog roditelja je završio nižu muzičku školu na flauti i klavir.
Srednju je napustio nakon prve godine zbog boksa. Imao je sestru Ljiljanu, a dvojica starije braće, Ante i Josip, trenirali su boks. Počeli su ga zadirkivati vršnjaci da je djevojčica, pa je s braćom krenuo na treninge. Porodica je tada već živjela u Tuzli. Kada je kao 10-godišnjak na treningu nokautirao 18-godišnjeg mladića, skrenuo je pažnju na sebe.
Marijan Beneš u amaterskoj karijeri imao je 299 borbi od čega je dobio čak 272. U profesionalnoj karijeri od 56 mečeva dobio je 50. Uz Matu Parlova najbolji je bokser bivše države svih vremena. Osvojio je sve moguće titule u BiH te bivšoj Jugoslaviji, kao i naslov evropskog prvaka koji je uspješno branio četiri puta.
Nakon osvajanja zlatne medalje na Evropskom prvenstvu u boksu 1973. u Beogradu, prešao je u profesionalce i 1979. osvojio titulu evropskog prvaka u verziji Evropske bokserske unije u lakoj velter kategoriji.
Marijan Beneš se povukao 1983. godine iz boksa zbog teške povrede oka.
Pitali su ga jednom prilikom da li je Bosanac ili i dalje Jugosloven. Rekao je “ono što sam uvijek bio – mali Titov pionir”.
– Pošten čovjek se kune jednom za jednu stvar. Bio sam i ostao pošten. Zakleo sam se Titu da ću čuvati bratstvo i jedinstvo, a šta sam mislio u to vrijeme mislim i danas – govorio je Beneš.
Sa Titom se sreo čak dva puta. O jednom se i dan danas prepričavaju detalji.
– Tile je bio laf. Kad su me prvi put predstavili Titu, rekao mi je: “A ti si onaj mali što onako opasno bije?”. Ja sam mu rekao: “Zar si i ti druže Tito tako mali?”. Zagrnuo se od smjeha. Mogu da pišu šta hoće, ali niko nije jeo iz kante za smeće dok je Tito bio živ. Svi su imali platu – i radnik, i rudar, i čistač ulica, i ljekar… Sad gospoda jedu iz kante za smeće – i u Zagrebu, i u Beogradu, i u Banjaluci – govorio je Beneš.
Ostavio je boks i oženio lijepu Nišlijku Stanu s kojom je dobio Žanet i Marijanu, a iza sebe je imao jedan neuspjeli brak sa Aidom koji je trajao samo 18 dana, te dvoje djece, Mariju koju je dobio s Beograđankom Milenom i Filipa s jednom njemačkom groficom iz vanbračnih veza. Žene su ga voljele, nije to nikada krio, pa su kroz njegov život između ovih ozbiljnijih veza prošle mnoge koje ne pamti. Muškarci su mu se divili. U Parizu su ga dočekivali proslavljeni glumci Alen Delon i Žan Pol Belmondo, Delon mu se čak nudio da mu bude menadžer, ali Beneš je rekao: Ne, hvala.
Srdačna domaćica
O Marijanu sada brine njegova bivša supruga Stana. Godinama je čitala i slušala o tome kako je porodica napustila Marijana Beneša, da nema ni za lijekove, a jedino što mu je ostalo je upravo porodica. Stan je zapravo od njene i Marijanove kćeri Žanet, bivše misice i vrsnog stomatologa, koji ordinaciju dijeli sa suprugom Borisom. Otišli su u podstanare kako bi otac Marijan imao mir.
Razgovor s Marjanom je težak, čak ni Stana ne razijume baš sve što hoće da kaže. Zato je kraj njega uvijek papir i olovka. Kaže ne bi mijenjao ništa, osim nekih ljudi koji su ga okružili, navodnih prijatelja.
– Odvedi ih gore – kaže Stani pokazujući prstom prema gore.
– Marijane, nisi sada u kući u Vrbanji, u stanu smo kod Žanet. Pehare nećemo dati na licitaciju, iznijećemo ih iz kuće, ne brini – objašnjava mu Stana.
– Neka ostanu za uspomenu djeci i unucima, jer oni od oca i dede nemaju uspomena. A on nije bio dobar otac i suprug. Ja sada pričam o njemu kao čovjeku i on to zna, ja mu to ne pričam iza leđa, već sada u lice. Mi mu nismo bili bitni, bili su mu bitni svi ti ljudi koji bi mu dolazili. Bio je u stanju ostaviti nas bez dinara. Nije istina da se tukao, bio je sjajan čovjek i prijatelj, kamo sreće da je takav bio i prema nama. Koliko si podijelio ljudima, pet miliona maraka? – pita Stana.
– Više – kaže Marijan.
– Kažu da je novac držao u kartonskoj kutiji i ko bi mu došao u kuću, Marijan bi ga samo poslao tamo gdje stoji i rekao bi: Uzmi koliko ti treba. Jednom je tako pozvonio na vrata čovjek dok mu je u gostima bio moj poznanik Ivica. Pričali su tako na vratima i onda mu je Marijan nešto dao. Vratio se ka društvu i pitao ih znaju li ko je bio taj čovjek. Rekli su da ne znaju, na šta je rekao da ne zna ni on, ali da mu je upravo dao 2.000 maraka – kaže Stana.
Uspomena djeci i unucima
Ne ljuti se ona na njega što je dijelio ljudima, uostalom, za njega se udala nakon što se prestao boriti u ringu i kada više nije imao maraka.
– Nije imao za svadbu, ništa osim bijelog Forda. Zajedno smo gradili tu kuću, kupovali lokal, ulazili u dugove pa ih zatvarali. Prijatelji su nam pomagali. A sve nam je uzeo taj boks, i imovinu i njemu zdravlje. Mislite li da je mojim kćerima bilo lako odrastati s prezimenom Beneš u ovom gradu? Nije, nimalo. Prenosile su se izjave kako je rekao da će se iz Hrvatske vratiti na tenku u Banjaluku. Ko je to i kako to izvukao i je li on to rekao, ne znam, ali zamislite što su njih dve proživljavale – priča Stana.
Ne čini se da žali za novcem i nekretninama koje je izgubio. U ratu ga je bez znanja supruge zajednički poslovni prostor zamjenio za jeftiniji lokal u Medulinu, koji je mijenjan dalje, ali taj je predmet na sudu i možda će se poništiti sve te transakcije. U kuću u Vrbanji vjerovatno se više nikada neće vratiti. Prodao je imanje vrijedno milion maraka za 69.500 maraka moćniku Tanasiju Joviću, bivšem šefu robnih rezervi Republike Srpske. Uzeo je nekretninu natrag, ali nije Joviću vratio 69.500 maraka kupoprodajne cijene, a svota se udvostručila zbog kamata, još toliko su procijenjena njegova ulaganja, tako da bi za otkup kuće trebao 300.000 koje Marijan nema.
Stana je u braku je s Marijanom provela 11 godina, a posljednje 23 su razvedeni. Da nema nje, sada bi bio beskućnik.
– Ni ja ni djeca nikada tako nešto ne bismo dozvolili. Zapravo, čitavo vreme brinemo o njemu, zato bole komentari da ga je porodica napustila. I dok je sam bio u kući ugovarali bi žene koje su se za njega brinule, ja bih vozila namirnice, ali to ljudi ne znaju, a sude i pričaju – priča nam Stana, govoreći da su sva Marijanova djeca sjajna i zbog njih joj je jako stalo da se ta nepravda ispravi.
Samo je Žanet u Banjaluci, Marijana je doktorirala pravo i živi u Beču, Marija je u Beogradu (završila muziku u Beču), a Filip je doktor političkih nauka u Njemačkoj.
– Okupili su se svi na jednom mestu 2006. godine kada je bila promocija filma: “Bio jednom jedan šampion”, o njihovom ocu. Žanet je to posebno dirnulo, jer ga je tek tada stvarno upoznala. Čitavo vrijeme je plakala. Nisu mnogo toga znali, a ja ih nisam htjela opterećivati – priča nam Stana.
Beneš je preminuo nakon višegodišnje patnje, u skromnim uslovima, bez osnovne zdravstvene pomoći. Nije mogao da priča jer su mu u borbama oštećene glasne žice, u borbi je izgubio oko, šake je lomio 26 puta, imao je Parkinsonovu i Alchajmerovu bolest.
Beneš je preminuo 4. septembra 2018. godine u 67. godini života u Banjaluci, prenose Stil/Novosti
