Oni koji rade ovaj posao reći će vam da, iako je ovo zanimanje veoma odgovorno, donosi mnogo sreće i zadovoljstva te da ga ne bi mijenjali ni za šta na svijetu.
Takav stav ima i Olivera Janjić, master predškolskog vaspitanja i obrazovanja i vaspitačica u banjalučkom vrtiću “Neven”, koja se ovim poslom bavi već 10 godina. Ovo zanimanje nije joj bilo prvi izbor, ali je definitivno “posljednji”.
“Za poziv vaspitača sam se odlučila kad sam ja postala majka. Tad sam počela malo više da se interesujem, da istražujem, da čitam literaturu. U meni se javio poziv da je to nešto što me ispunjava. Obožavala sam da provodim vrijeme sa svojim sinom, sa njegovim drugarima. Iako sam tad bila zaposlena majka, odlučila sam da upišem Filozofski fakultet, smjer za predškolsko vaspitanje i obrazovanje”, rekla je Janjićeva za Mondo.
Dodala je da joj fakultet, uprkos obavezama, nije bio težak jer joj je učenje predstavljalo zadovoljstvo.
“Ja sam zaista uživala u tome, jer, znate kako mi vaspitači kažemo: to nije posao, da je to poziv. Vi ste jednostavno predodređeni, osjećate da to treba da radite, da je to vaš poziv na ovom svijetu i da vas ništa drugo ne bi tako činilo srećnim i ispunjavalo kao taj poziv vaspitača”, kaže Olivera.
“Često nam porodice kažu: vi se igrate i još ste plaćeni za to”
Vaspitači takođe rade za platu, jer to je neophodno, kaže naša sagovornica, ali napominje da svaki uspješan vaspitač koji to radi s ljubavlju ne bi mijenjao ovaj poziv ni za jedno drugo zanimanje na svijetu.
“Posao jeste jako odgovoran, ali vam pričinjava veliko zadovoljstvo i veliku sreću. Prije ovog radila sam na televiziji kao montažer i to je isto jedna od mojih ljubavi, ali sam kao vaspitač uspjela da te dvije ljubavi spojim i zahvaljujući ovom pozivu i tom iskustvu sa televizije, snimila sam i tri dokumentarna filma, sad već radim i četvrti”, kaže Janjićeva koja je za dva filma nagrađena prvom nagradom Ministarstva prosvjete i kulture Republike Srpske.
Činjenica kažu da se ljudski mozak optimalno razvija u predškolskom uzrastu što pokazuje koliko je ovo zanimanje važno.
“Posao vaspitača je veoma zahtjevan, veoma je odgovoran. Djeca su neizostavno graditelji nove budućnosti, ali mi smo graditelji njihovog danas za njihovo buduće sutra. Vrlo je važno da upravo u ovom uzrastu utičemo na djecu jer sve kasnije može biti kasno. Znate karakter, temelj ličnosti se razvija do šeste godine i zato je velika odgovornost na nama upravo da u tom predškolskom uzrastu možemo biti efikasni”, tvrdi ova vaspitačica.
U ovom poslu jako važno strpljenje, otvorenost za saradnju, za timski rad.
“Što su djeca manja, strpljenje mora biti veće. Morate biti fleksibilni, jer mi smo nekad njima vaspitačice, nekad smo im drugarice, nekad smo im mame. Nekad smo dobre vile, a nekad i zle vještice”, kaže kroz osmijeh Olivera i dodaje da je svakako najvažnije da svu djecu vole podjednako i da ona to osjete.
“Vi djecu ipak ne možete prevariti. Meni je nekad žao kad ljudi ne razumiju koliko je taj period osjetljiv, taj predškolski period, izuzetno značajan za cijeli čovjekov život. Jer ako smo mi neka prva stepenica u njihovom vaspitanju i obrazovanju, možda smo i najvažnija. Ako je taj prvi korak učinjen dobro, ako je siguran, svaki naredni će biti hrabriji, sigurniji u njihovom odrastanju”, rekla nam je Janjićeva.
Kaže da ovaj posao, kao i svaki drugi ima prednosti i mane, ali da ipak više ima pozitivnih strana.
“Jedna od pozitivnih strana našeg posla je taj što se mi stalno igramo. Često nam porodice kažu: vi se igrate i još ste plaćeni za to. Da jeste, mi se zaista igramo s djecom i djecu učimo sve kroz igru. Igra je za dijete škola života. Mi vaspitači smo dosta kreativni i moramo biti jer mi dosta didaktičkih igračaka pravimo sami. Ono što je za nekog otpad, za nas je to potencijalno didaktički materijal. Na taj način i djecu učimo da je važno da oni sami nešto prave. Pozitivno je i što nam je svaki dan nepredvidiv. Svaki dan može biti neka avantura, tako da zaista možete uživati”, kaže ova vaspitačica.
Od negativnih strana izdvojila je prevelika očekivanja i zahtjeve od roditelja, uticaj digitalnog doba, kao i to što je posao vaspitača često potcijenjen.
“Danas imamo djecu od tri godine koja znaju da pričaju na engleskom, da broje, da pjevaju na engleskom, ali ne znaju da koriste toalet, ne znaju svoj maternji jezik. Imamo i uticaj digitalnog doba na koji moramo da odgovorimo. Onda, naš posao je postao nekako potcijenjen, većina misli da smo mi tete čuvalice, ali to je davno prestalo biti tako”, istakla je Janjićeva.
U sadašnjem vremenu, tvrdi, više nije dovoljno samo da završite fakultet da biste bili osposobljeni za rad.
“Vaspitanje je postalo kao ljuljačka, dvosmjerno. Mi moramo da se usavršavamo, da se edukujemo. Kako napreduje tehnologija, tako djeca imaju više informacija. Djeca uče nas, mi učimo djecu. Ako želite da vas dijete poštuje kao ličnost, morate uvažavati i vi njega. I tu je taj neki partnerski odnos koji je zaista neophodan”, kaže naša sagovornica.
Istakla je da se u životu djeteta dosta toga promijenilo u odnosu na prije 10 ili 20 godina. Kako kaže, dijete je nekad učestvovalo u životu odraslih, nije bilo zaštićeno i učestvovalo je i u lijepim i u ružnim trenucima.
“Na taj način dijete se osposobljavalo za život jer život ne nosi samo lijepe trenutke, a onda se to nekako izgubilo vremenom. Nekad je, kao što bi rekao naš profesor, cijelo selo vaspitavalo dijete. Svi su bili uključeni u vaspitanje, roditelji, komšije, kumovi i prijatelji, pa su ga svi ispravljali ako nešto uradi pogrešno, pohvalili ga ako uradi nešto dobro. Danas, zbog brzine života, zbog ovog tempa, nešto se promijenilo. To nam je donijelo, nažalost, poteškoće u razvoju djeteta – motorike, govora i raznim drugim poteškoćama”, rekla nam je Olivera i dodala da djeca danas prvo ovladaju virtuelnim svijetom, pa tek onda realnim.
Isto kao i život djece, promijenili su se izazovi vaspitača. Sada se “bore” sa digitalizacijom, helikopter roditeljima, a sve sa jednim ciljem – zdravo i srećno dijete.
“Danas imamo djecu od tri godine koja znaju da pričaju na engleskom, da broje, da pjevaju na engleskom, ali ne znaju da koriste toalet, ne znaju svoj maternji jezik”
“Mi moramo adekvatno da odgovorimo na današnje izazove, a za to nam je potrebna dobra saradnja sa roditeljima. Oni moraju dijete uključiti u svoj život. Znate kako kažu – ispričaj mi, zaboraviću, pokaži mi, naučiću, uradi sa mnom, zapamtiću. Jer dijete ne želi da roditelj nekad s njim samo trči, skače, pravi kule. Dijete želi da bude uključeno u život odraslih. Da radi ono što radi odrasli. Da ne bude stavljeno sa strane. Tako da imamo tu neku obavezu da i roditelje na neki način usmjeravamo”, smatra Janjićeva.
Anonimni dobrotvori pomogli vrtiću
Naglasila je da se za svaku saradnju morate potruditi, te da je ona sa roditeljima djece iz svog vrtića napravila dosta toga.
“Imali smo humanitarne akcije, jer je važno da djecu naučimo humanosti i empatiji. Uradili smo i te dokumentarne filmove, nakon kojih nam se javila jedna gospođa koja ne živi ovdje, sa željom da nam pomogne. Željela je da ostane anonimna, a mi smo je prozvali “dobra vila”. Ona je opremila našu sobu didaktičkim igračkama i finansira nam te naše projekte. Znači ako date ljubav, ako radite taj poziv od srca, uvijek se pronađe neko ko to prepozna i uzvrati vam. A onda nema, vjerujte, veće sreće”, tvrdi ova vaspitačica.
Naglasila je da je u današnje vrijeme i zbog svih izazova vremena u kojem živimo vrtić stvarno potreban za svako dijete.
“Djetetu treba dijete. Dijete uči po modelu nas, vaspitača, roditelja i druge djece. Jako je važno da bude uključeno u kolektiv. Jer u kolektivu djeca lako usvajaju pravila ponašanja, razvija se empatija. To je najvažniji uzrast u životu cijelog društva, cijelog čovjeka. Potrebno je da se i institucionalni nivoi vlasti osvijeste i da shvate da ulažući u vrtiće, ulažemo u djecu, ulažemo u budućnost. Obaveza društva je da svako dijete ima mjesto u vrtiću”, poručila je Olivera Janjić, prenosi mondo.ba
