Zgrada nekadašnjeg Doma JNA (danas Narodna skupština Republike Srpske), prema riječima banjalučkog istoričara Zorana Pejašinovića, važi za najljepše banjalučko zdanje iz doba socijalizma.
Vjeruje, kako kaže, da se oko toga slažu i stručnjaci i laici, što navodi u još jednom zanimljivom tekstu o istoriji grada, objavljenom na svom „Fejsbuk” profilu.
Podsjećajući na okolnosti nastanka ovog objekta, navodi da je on završen nekako s proljeća 1973. godine, po projektu Kasima Osmančevića, sa zanimljivom fontanom ispred glavnog ulaza i prijatnom hortikulturom oko zdanja.
– Ukupnoj ljepoti zgrade na poseban način doprinosi i reljef na istočnoj fasadi. Njegov autor je Marijan Kocković – ističe Pejašinović.
Ovaj umjetnik, rođen 23. jula 1923. godine, imao je izuzetno bogat i neobičan životni i stvaralački put.
– Bio je lijevičar, pa se sa 19 godina priključio partizanima. Uskoro je postao politički komesar. Dva puta je ranjavan, a za hrabrost je odlikovan nekoliko puta. Iz rata je izašao sa činom kapetana i nastavio službu u mornarici. Zanimljivo je da ga je upravo mornarica podržala kao vajarskog talenta i dala mu stipendiju za studije u Zagrebu – piše Pejašinović. Sudbina je, ipak, htjela, navodi da diplomira u Ljubljani, 1953. godine.
– Narednih trinaest godina živi u Sarajevu. Radi kao profesor vajarstva i istorije umjetnosti. Zanima se za srednjovjekovnu umjetnost, naročito stećke. Godine 1966. trajno se naselio u Dubrovniku. Na Lapadu je izgradio kuću sa ateljeom i malom galerijom. U njoj drži ljetnu školu za studente iz Mičigena, a i sam često putuje u Ameriku gdje izlaže i radi po nekoliko mjeseci svake godine – podsjeća Pejašinović.
Sve više se zanimao za tapiseriju – uradiće ih preko 250.
– Istovremeno, radi i preko 200 javnih spomenika, te nekoliko stotina portreta u mermeru, bronzi, drvetu. Kod njega svraća džet-set. Portretisao je Sofiju Loren, Ričarda Bartona, Jula Brinera, Džona Kenedija, Mikisa Teodorakisa…. Izlaže u SAD, Kanadi, Japanu, SSSR-u…
Radi mnoge, danas uglavnom porušene ili zapuštene, spomenike borcima NOB-a (Jajce, Gacko, Drvar, Novi Grad, Prijedor, Visoko…) – ističe Pejašinović.
Za banjalučki Dom JNA načinio je fasadne reljefe, koji su prožeti ornamentikom i istorijskim motivima, posebno onim sa stećaka.
– Već dobrano zapušteni, ovi reljefi su prije nekoliko godina temeljno rekonstruisani, pa – iako su malo zaklonjeni krošnjama – u punoj ljepoti ponovo krase pomenutu fasadu – napominje Pejašinović.
Kocković je u dubrovačkom ateljeu nekoliko puta ugostio i Tita.
– Njime je bio opsjednut još iz partizanskih dana. Upoznao ga je u jednoj bolnici, kada je vrhovni komandant obilazio ranjenike. Tada je Tita vidio prvi put. Kasnije će, uz Augustinčića, postati predsjednikov omiljeni vajar. Biće među rijetkim umjetnicima kojima je Maršal pozirao. Ponekad i tri dana zaredom po nekoliko sati! Epilog je najmanje deset Titovih skulptura – naglašava Pejašinović.
U međuvremenu se oženio.
– Imao je 52 i to mu je bio treći brak! Ona se zvala Slobodanka Đokić. Bila je, takođe, likovna umjetnica. Bavila se ponajviše tekstilom. Dobili su dva sina. Slobodanka je osamdesetih godina teško oboljela. On ju je godinama njegovao. Maja 1991. godine radio i TV stanice danonoćno su prenosile vijesti o raspadu Jugoslavije i početku novog, krvavog rata. Marijan više nije imao snage. Dana 30. maja se ubio. Sutradan je ovaj svijet napustila i Slobodanka – podsjeća Pejašinović.
<>
Kocković je, dodaje, za doprinos sveukupnoj umjetnosti dobio titulu Akademski građanin Italije sa zlatnom medaljom.
– Kod nas je bio skoro potpuno zaboravljen. Mnogi njegovi spomenici odletjeli su u vazduh u ludilu 90-ih zajedno sa državom koju je volio – zaključuje Pejašinović.
