Kada se politika i estrada sretnu na Balkanu, rijetko je jasno ko je domaćin, a ko gost. U ovom slučaju, inicijativu je preuzeo Nedeljko Elek, očigledno svjestan da javni sukobi ne prijaju ni imidžu ni turističkoj sezoni, pa je rješenje potražio u provjerenom balkanskom receptu – telefonskom pozivu i honoraru.
Ideja je bila jednostavna: ako pomirenje ne ide kroz institucije, možda može kroz mikrofon. Jedan nastup, nekoliko pjesama i svi bi se pravili da se ništa nije desilo. Refren, po starom vjerovanju, briše sve.
Planovi su bili jasni
Plan A: angažovati Acu Lukasa da u februaru „zapjeva za mir“.
Plan B: uz poneku baladu utišati javne napade i prebaciti Dodika iz dura u mol.
Plan C: ako ništa drugo, barem reći da je pokušano.
Međutim, estrada ima svoja pravila i vlastitu diplomatiju. Umjesto tihe nagodbe, desio se – javni snimak. Saša i Aca Lukas ne samo da su odbili ponudu, već su objavili razgovor. Tako je planirana zakulisna mirovna inicijativa završila kao javni transkript.
Umjesto zatvorenih vrata – otvoreni zvučnik.
Umjesto „pomirili se“ – „pustili snimak“.
Jahorina kao velika bina
Jahorina je tako, barem na kratko, umjesto skijališta postala pozornica na kojoj se jasno vidjelo kako izgleda kada politika pomisli da je u backstageu, a estrada joj objasni da je publika svuda.
Lekcije koje su mogle biti naučene
– Ne može se svaki konflikt riješiti koncertom.
– Ne može se svaki problem zatrpati snijegom.
– I ne može se pomirenje ugovoriti po satu, makar bio i februar.
Bilans na kraju
Na kraju, svi su dobili ponešto:
Elek – lekciju iz estradne transparentnosti.
Lukas – dodatni publicitet bez izlaska na binu.
Saša – ekskluzivu.
Dodik – još jedan dokaz da na Balkanu, kada muzika utihne, drama tek počinje.
Jer ovdje se, na kraju krajeva, ne pita ko pjeva – nego ko snima razgovor.
Izvor: Hype TV
