Istoričar iz Banjaluke Zoran Pejašinović zapisao je nekoliko crtica iz života banjalučkog fizera Solomona Levija i njegove porodice, te njihovoj tragičnoj sudbini.
Solomon Levi, piše Pejašinović, rođen je u Kladnju 1891. godine od oca Haima i majke Flore. Imao je sestre Renatu – Renu (1890), Matildu (1892), Lunu (1899) i Sarinu (1895), te mlađeg brata Leona (oko 1896). Od njih danas je šire poznata Luna (udato Albahari), koja će ostaviti dragocjena sjećanja o svojoj porodici.
Kada je imao 16 godina, otac je odlučio da napuste Kladanj i potraže mjesto ugodnije za život i školovanje djece. Prodao je kuću, njivu povrh nje, konje i kravu, te porodicu preselio u Banjaluku.
Na svom „Fejsbuk“ profilu Pejašinović je zapisao kako je taj dolazak u grad na Vrbasu opisala osam godina mlađa Luna: „Iz Kladnja za Banjaluku putovali smo osam dana. Bili smo dosta zamoreni tako dugim putom. Kod None, majke moje mame, lijepo smo se smjestili i okrepili. Brzo smo se snašli u novoj sredini. Imali smo dosta rođaka pa smo i mi djeca brzo našli svoje društvo. Tata je vjerski bio dosta poučen, pa je dobio posao kao vjeroučitelj. Tako nam je počeo život u velikom gradu, ali mi djeca dugo nismo zaboravili naše livade, pašnjake, šume iz Kladnja.’’
Kad je Solomon stasao, otac ga je poslao na frizerski zanat u Sarajevu a Leona da uči za urara. Kako piše Luna, „mi bi sestrice plakale za braćom, jer smo ih jako voljele. Velika nam je radost bila kad bi za blagdane Salomon i Leon došli kući”.
Kasnije je u Gracu završio i svojevrsnu specijalizaciju za pozorišnog vlasuljara. Bilo je to dovoljno da po povratku u Banjaluku otvori svoju frizersku radnju.
-Negdje 1910. godine u blizini Kastlovog ćoška, u Albrehtovoj ulici (kasnije Ulica Princa Pavla) otvorio je trgovinu „parfimerijskom i kozmetičkom robom, toaletnim potrepštinama, medicinskim i sanitarnim potrepštinama iz gume, kaučuka i celuloida“. U Velikom ratu je mobilisan kao frizer za oficire. Leon, koji je kao urar radio kod Morica Gotliba u Gospodskoj ulici, nije bio te sreće: regrutovan je i upućen na Rusiju. Tamo će mu dum-dum metak raznijeti rame. Nesreća nije išla sama. Stigla je i španska groznica, koja je 1918. godine odnijela oca a potom i majku. Pet godina kasnije, od upale slijepog crijeva umro je i nesrećni Leon. Iza njega ostalo je troje djece koje je valjalo podići. Na Solomonovu sreću, priskočile su sestre – navodi Pejašinović.
I kao iskusan frizer, nastavio se usavršavati.
-To potvrđuje dnevni list „Pravda”, koji je 1937. donio čitav mali intervju sa njim, a povodom kongresa jugoslovenskih frizera septembra te godine u Beogradu. U razgovoru sa pomalo zajedljivim novinarom, Solomon se žalio na nelojalnu konkurenciju u Banjaluci, gdje se „trajna ondulacija’’ radi i za 20 dinara, što je pola njegove cijene, a ima i frizera „pokućaraca”, koji prave „vodenu ondulaciju” i za 2 dinara! Zbog toga, registrovani frizeri, koji moraju plaćati poreze i kirije, te imati pomoćnike i šegrte, ne mogu da zarade – kako veli – „ni za vodu, a kamoli za hleb” – piše Pejašinović.
U međuvremenu, Solomon se oženio četiri godina mlađom Sarinom Nahmias, kćerkom Samuela i Rifke. U tridesetoj (1920) dobio je Floru a četiri godine kasnije i Haima. Idila je trajala do novog svjetskog rata. -Uspostavom NDH, banjalučki Jevreji našli su se na udaru ustaškog režima. Kao i ostalim saplemenicima, porodična kuća mu je oduzeta, a radnja je dobila ustaškog „povjerenika” Miću Lastrića. Druge godine rata cijela porodica bila je u koncentracionom logoru, gdje su nakon nekoliko mjeseci svi likvidirani. Kako navodi i Luna Albahari, pozivajući se na svjedočenja nekih preživjelih logoraša, Salomon i Haim bili su živi sve do aprila 1945. kada su stradali pri proboju iz Jasenovca. Vlast NDH u Banjoj Luci to nije zanimalo: već krajem 1942. godine brisan je iz registra vlasnika radnji – dodaje Pejašinović.
