Banjalučki istoričar Zoran Pejašinović nedavno je na svom „Fejsbuk profilu podelio članak iz starih novina iz oktobra 1962. godine, koji osvetljava alarmantno stanje u obrazovanju tog doba u Banjaluci.
Ovaj arhivski zapis, osim što nas vraća u prošlost, otvara pitanja o kontinuitetu izazova u obrazovanju i važnosti pismenosti među mladima.
U članku se navodi da je testirano nekoliko stotina učenika iz čak 25 osnovnih škola. Ukupno gledano, đaci su osvojili tek 30% bodova.
-Katastrofalne rezultate pokazale su i gradske škole koje su bile na dobrom glasu. Đaci su iz maternjeg jezika dobili prosječnu ocjenu 1,5!!! Trećina učenika uopšte ne razlikuje č i ć, a mnogi „bio’’ još uvijek pišu sa kao „bijo’’. Samo poneko đače znalo je navesti neki Njegošev stih, a u školama u Novoseliji ili Piskavici – ni jedno! Slično neznanje pokazali su đaci i u vezi sa pjesmom „Početak bune na dahije’’ (ni jedan jedini stih nije znalo više od polovine testiranih). Za Andrića su čuli skoro svi, ali Nobelovu nagradu mnogi su pripisali Zmaj Jovi, Ćopiću ili, pak, Kočiću. (Lijepo od njih prema našem Koči, ali – sjedi jedan!) – navodi Pejašinović.
Skoro polovina testiranih, dodaje, nije znala da napiše rečenicu u upravnom govoru, a oko četvrtine đaka ne zna upotrebu velikog slova.
-I iz matematike rezultati su pogubni. U tri osnovne škole ni jedan učenik završnog razreda nije znao izračunati sedam osmina od broja 240. Većina učenika nije znala pomnožiti dva decimalna broja. Od svih testiranih, ni jedan odlikaš nije potvrdio svoju ocjenu, a bilo je i onih koji su dobili nedovoljnu ocjenu! Ostali su se „jedva provukli sa prolaznom ocjenom’’ – ističe Pejašinović.
Smatra se, napominje, da je ovakvo stanje posljedica „propusta i deformacija u samoj nastavi, nedovoljnoj odgovornosti predmetnih nastavnika i škola’’.
-Zaključak je i da učenici veoma malo čitaju! – naglašava.