Ponekad se velika imena književnosti najjasnije vide kroz sjećanja onih koji su s njima dijelili školsku klupu, kafanski sto ili komad izgnaničkog hljeba. Jedno takvo svjedočenje ostavio je Vuko Zrnić, koji je cijelog života nosio uspomenu na dječaka sa Zmijanja – Petra Kočića.
I dok je mnogo godina kasnije tražio način da sastavi kraj s krajem, Vuko Zrnić u sebi je nosio uspomenu koja nije blijedjela – sjećanje na školskog druga Petra Kočića.
Vuko Zrnić bio je gradsko dijete, a kada je bio u poznim godinama, krajem tridesetih prošlog vijeka, Banjalučani su ga odavno znali kao kafanskog čovjeka i boema.
– Seljaci kojima je trebalo povoljno sročiti kakvu žalbu ili molbu ili rastumačiti kakve papire znali su da će ga naći u krčmi „Kod Živka”. Prihodi od tog posla bili su slabi. „Nema seljak para”, žalio se. Zbog toga se dodatno bavio prodajom nadgrobnih spomenika, koji su najbolje išli u jesen, kada seljak proda ljetinu. Sve u svemu, nekako je sastavljao kraj sa krajem – piše u tekstu na svom „Fejsbuk“ profilu banjalučki istoričar Zoran Pejašinović .
Dodaje da se događaj o kome je u to vrijeme svjedočio Zrnić, zbio davno, prije bezmalo pola vijeka.
– Te 1891. godine učio je treći razred, prvi put, kada su u učionicu uveli novog đaka, „jedno vedro seljače sa čistom bijelom rubenjinom, dugom košuljom prebačenom preko gaća i šarenom torbom preko ramena”. Bio je odrasliji i očigledno koju godinu stariji. Učitelj Stevan Vukić ga je predstavio: „Ovo je vaš novi drug Petar Kočić”. I poslije svih tih decenija, Vuko se živo sjećao: dječak je bio „nasmijan i neobično bistar. Nama varošanima nekako je to godilo. Za kratko vrijeme Petar je u našem razredu nosio barjak u učenju. Naročito se isticao u istoriji. Nju je znao kao Oče naš.” Vuki je, priznaje, istorija slabo išla u glavu, pa je, kad bi „napipao očevu kesu sa novcem”, Kočiću davao po forintu ili pedeset groša da mu pomaže u naukovanju, ali džaba: ”ja osta u trećem razredu a Petar ode u četvrti” – navodi Pejašinović.
Vuko Zrnić
Poslije male mature, dodaje, Petar upisa sarajevsku gimnaziju, pa se tako raziđoše.
– Vuko je ostao u četvrtom razredu. Kasnije je upisao trgovačku školu, ali ju je za godinu-dvije batalio. „Ušunjam se u očevu magazu i iz čekmedžeta dignem kožnu kesu punu žutih dukata”, sjećao se pola vijeka kasnije. Od tada počinje moja „odisejada” po svijetu. „Otrgnem se od kuće. Za Petra već davno nisam čuo. Tek jednog dana slučajno saznam da je istjeran iz sarajevske gimnazije i da je prebjegao u Beograd”. To saznanje ga je nagnalo da se uputi ka prestonici Srbije. Tamo je našao Petra, pa su obnovili prijateljstvo i „počeli naš izgnanički život”, koji će potrajati čitav mjesec dana, dok je bilo očevih dukata. Vuko je kao uspomenu na te dane u džepu čuvao čitav svežanj bilješki i fotografija iz Beograda. Slikao se u poznatom foto ateljeu „Kenig” u Kralja Milana ulici – ističe Pejašinović.
Nagovarao je, navodi on, i Petra da naprave zajedničku uspomenu, ali tvrdoglavi Zmijanjac nije volio fotografisanje (zato se danas zna za samo šest njegovih fotografija!).
<>
– Kafana „Venecija” kod Trebinjca Paranosa i čuveni „Znak pitanja” kod Saborne crkve bila su im sastajališta. Kočić mu je, veli, obećao da će jednom opisati ovu njihovu „odisejadu”, ali da neće u pomoć zvati Homera (Vuko kaže „Omira”), jer „ne bi ni on mogao opisati sve ono što smo preturili preko glave”. Kad je ponestalo dukata, Vuko je rekao prosto „zbogom” i napustio Beograd – navodi Pejašinović .
Prošlo je mnogo godina. Petar je odavno pod zemljom, a Vuko se bližio šezedsetoj.
– Svog školskog druga, ipak, nije zaboravljao. Naprotiv, često ga je spominjao, a kad popije obilazio ga je u uređenom gradskom parku, gdje mu prije 6-7 godina podigoše povelik spomenik. Vuko je, inače, držao da Kočićevom spomeniku nije mjesto u centru grada, nego među seljacima, a nije bio zadovoljan kako bronzani Petrašin izgleda: „Ogrnuše ga togom kao rimskog senatora, pa kad neko od seljaka želi da vidi taj Petrov spomenik, prosto se stidi da uđe u tu lijepo uređenu baštu. Baš sam prije neki dan vidio jednog seljaka kako čisti svoje opanke od blata, prije nego će da zakorači u taj park” – dodaje Pejašinović.
Mnogi Banjalučani, kaže on, znali su Vuku Zrnića po tome što je pričao sa spomenikom, kao da je ostao željan razgovora sa čuvenim Zmijanjcem.
– Imao je Vuko, naime, običaj da podnapit stane pred spomenik i kaže: „Petre, šta ćeš ti ovdje, u parku među gospodom? Tvoje je mjesto na Govedarnici, među seljacima”… Neko pribilježi da su ga ubile ustaše na samom početku rata – ističe.
