Osam je decenija zloglasna “Crna kuća“ u Banjaluci bila svjedok strašnih ljudskih sudbina.
Ova povelika zgrada Okružnog zatvora nalazila se nedaleko od Ferhadije, a kako na svom „Fejsbuk“ profilu navodi banjalučki istoričar Zoran Pejašinović, bila je opasana visokim zidom i imala je krov načinjen po njemački, od crnih škriljaca, čime se – kako zabilježi Stojan Bijelić – „isticala od ostalih kuća sa crvenim krovom’’, te je zbog toga narod prozva „Crna kuća“.
-Kasnije će prevladati mišljenje da je ime dobila zbog crne sudbine njenih stanara i tame na koju je asocirala, čak i one koji nikada nisu ni zavirili u njenu „prokletu avliju”. Sagrađena je za Austrougarske, tačnije krajem 1880-ih, a imala je prizemlje, dva sprata, tavan i podrum sa preko 40 prostorija. Za ono doba bila je veoma moderno opremljena: imala je vodovod i kanalizaciju a u doba Vrbaske banovine dobiće i centralno grijanje – navodi Pejašinović.
Kao ni mnoge druge, ni banjalučku“ ćorku, dodaje on, nisu obilježili kriminalci, već oni „politički’’, razni borci za slobodu za obje monarhije, a na kraju, bogami, i oni što su prečesto Boga prizivali…
-Elem, još za Habzburga, ova kuća je postala simbol neslobode, represije i okupacije, te adresa mnogih koji nisu htjeli ili nisu znali sakriti da su protivni bečkoj politici. Među njima bi i Gerasim Kočić, otac čuvenog pisca i slobodara, a potom i sam Petrašin – podsjeća Pejašinović.
Tokom Velikog rata „Crna kuća“, navodi on, postade nekako još strašnija i mračnija.
– Iza njene ograde bilo je zatočeno preko stotinu rodoljuba, kojima se na teret stavljala „veleizdaja“. Ipak, tih dana „Crna kuća“ izraste i u simbol dobrote i solidarnosti, jer su Banjalučani, uprkos riziku i prijetnjama, bodrili „veleizdajnike’’, te im donosili hranu i kojekakve ponude. Ova mala, obična gesta je tako postajala duševno okrepljenje i nada mnogima sa one strane brave.
San je 1918. ostvaren, ali država za koju se izborila prva generacija političkih robijaša, međutim, nije od „Crne kuće“ napravila muzej. Naprotiv, i nova, jugoslovenska vlast punila je ćelije „političkim’’ zatvorenicima, možda i više od ranijeg okupatora. Ovaj put pod ključ su ponajviše stavljani komunisti i mlađani skojevci, što su u borbi za svoje snove i ideale prizivali i citirali neke bradate mudrace – ističe Pejašinović.
„Nezavisna’’ tvorevina bila je sama po sebi jedna velika „crna kuća”, a od ove banjalučke, podsjeća Pejašinović – načinila je u predvorje pakla.
-U najmanju ruku! Ali, za četiri godine prođe i to zlo. Pred kraj rata Crna kuća je stradala u borbi i izgorjela, ali ju je nova vlast obnovila. Dakle, „bratska zajednica naših naroda i narodnosti’’ nije ignorisala smještajne kapacitete „Crne kuće“, nego je, naprotiv, u njene odaje nagurala preko hiljadu osuđenika, ponajprije zlotvore iz prethodne tvorevine i druge „narodne neprijatelje” – zabilježio je Pejašinović.
Prema njegovim riječima, nije prošlo dugo, stanje u „Crnoj kući“ se normalizovalo pa se u njenoj avliji ponovo sretao „šaren svijet“, od džeparoša i kradljivaca konjskih repova do, opet, onih „političkih’’; potonji su ovaj put zglajzali jer su insistirali na nepogrešivosti brkatog druga, što u ime slobode zatvori milione u najgrđi zatvor, onaj pod otvorenim sibirskim nebom.
-Zemljotres 69-te prekrati život „Crne kuće“, pa se danas samo vremešniji Banjalučani sjećaju glava robijaša, koje su neprirodno, kako kakve uzrele dinje, provirivale kroz čelične gatre na pendžerima ove kaznionice… – zaključio je Pejašinović.
Film
Zanimljivo, navodi Pejašinović, „Crna kuća“ bila je svojevrsni glavni junak filma „Dan duži od godine’’, koji govori o zatvorenicima u zemljotresu, pred iznenadnim okolnostima i izazovima… Režiju potpisuje Tori Janković, a u filmu igraju Adem Ćejvan, Gidra, Pavle Vujisić, Ljuba Tadić, Žiža Mažar… (U film su ugrađeni dragocjeni dokumentirani kadrovi zemljotresa, kao i miniranja objekata neposredno poslje njega).
