Igranje ratom postalo je jedini preostali adut u rukama političara koji dobro znaju da im je izmakao tepih pod nogama i da više nemaju šta ponuditi građanima. Predizborna kampanja u Republici Srpskoj i Bosni i Hercegovini pretvorila se u opasnu tačku usijanja, gdje se umjesto ekonomskih rješenja, novih radnih mjesta i investicija narodu ponovo servira najprljaviji koktel: strah, panika i zveckanje oružjem.
U samom centru ove opasne igre nalazi se Milorad Dodik, čovjek koji u ovom trenutku nema nijednu zvaničnu izvršnu ili državnu funkciju osim one stranačke – predsjednika SNSD-a. Uprkos tome, on potpuno neovlašteno i bezočno uzurpira kompletne institucije Republike Srpske. Dok narod spaja kraj s krajem, stranački šef se bez imalo srama vozi službenim helikopterom o trošku građana, troši milione iz budžeta na privatne i političke promocije i ponaša se kao apsolutni gospodar cijelog entiteta. Svjestan da gubi izbore i da mu se vlast definitivno mrvi, Dodik u potpunoj panici poseže za najradikalnijim potezima. On otvoreno poručuje da je „mirno razdruživanje jedina opcija koja će se sigurno ostvariti“ i zaplašuje javnost pričama o „međuentitetskim linijama razgraničenja“, uslovljavajući opstanak zajedničkih institucija i najavljujući poteze koji direktno udaraju na stabilnost čitave regije.
U toj prljavoj predstavi on ima dobro uigrane i provjerene partnere iz Federacije BiH. Dvojac Zukan Helez i Elmedin Konaković sa oduševljenjem prihvata svaku Dodikovu lopticu, igrajući već poznatu predstavu koja traje više od dvije decenije po principu: „Ja tebi vojvodo, ti meni serdare“.
Čim Dodik najavi secesiju ili krene sa radikalnim porukama kako bi skrenuo pažnju sa pražnjenja budžeta i sopstvenih poraza, Zukan Helez iz minute u minutu odgovara zapaljivim izjavama o „domaćoj proizvodnji dronova samoubica“, javno pozivajući Dodika da „dođe i vidi kako pravimo još veće i jače stvari od toga“, uz ot histerične prijetnje da je „sve spremno za reakciju i Plan B u slučaju pokuša secesije“. Sa druge strane, Elmedin Konaković pred TV kamerama dodatno uliva ulje na vatru, javno nazivajući Dodika „kukavicom koja 20 godina laže ovaj narod“ i optužujući ga pred širokim auditorijumom da je „bio spreman pustiti krv samo da ostane na vlasti“. Radi se o savršeno sinhronizovanoj političkoj trgovini gdje jedni drugima nabacuju voleje i održavaju se u životu, dok narodu nude mržnju i nemir.
Surova istina je da u narodu — kako u Banjaluci, tako i u Sarajevu, Bijeljini ili Mostaru — nikakva želja za sukobom ne postoji. Obični ljudi žele samo mir, stabilnost i dostojanstven život za svoju djecu. Međutim, linija između političkog blefa i stvarne tragedije nikada nije bila tanja. Kada neodgovorni političari svakodnevno truju javni prostor ratnohuškačkom retorikom i opasnim provokacijama sa dronovima, granicama i prolevanjem krvi, dovoljan je samo jedan jedini režirani incident, jedna nepromišljena iskra da pokrene lavinu koju niko više neće moći zaustaviti.
Liderima kojima je vlast postala jedini smisao postojanja očigledno je svejedno. Dodiku, kao i njegovim političkim partnerima iz Sarajeva, sasvim je nebitno šta će biti sa narodom i da li će se ugroziti mir, sve dok oni sjede u svojim udobnim foteljama. Spremnost da se žrtvuje kompletan narod radi očuvanja vlastite kože i fotelje vrhunac je političke bezobzirnosti. Građani konačno moraju progledati i shvatiti: ovi politički piromani lete helikopterima o našem trošku dok spremno pale vatru u kojoj svi zajedno možemo izgorjeti!
banjaluka-24
