Ovih dana aktuelizovana je obnova banjalučke sahat-kule, a o njenom nastanku, navodi banjalučki istoričar Zoran Pejašinović, još uvijek ima nejasnoća i neslaganja.
– Prije svega, nije pouzdano datirana njena gradnja. Pretpostavlja se da je po srijedi 1587. godina, čime bi to bila najstarija sahat-kula u Bosni i Hercegovini. Sa druge strane, i dalje se provlače teze da je Ferhad paša sahat-kulu zatekao u gradu, pa se otuda u njegovoj vakufnami spominje i plata za sajdžiju. Zagovornici takve teze se pozivaju i na godinu koja je izlivena na zvonu, MDI, odnosno, 1501. Ipak, realnije su pretpostavke da je zvono, koje je – kako je na njemu pisalo – izlio izvjesni Bartol Padovan u Veneciji, opljačkano sa neke crkve u kontinentalnoj Hrvatskoj (takav je, recimo, slučaj sa zvonom sahat-kule u Sanskom mostu) – navodi Pejašinović u tekstu na svom „Fejsbuk“ profilu.
I narodna pjesma, dodaje on, u kojoj je opjevana poznata istorijska epizoda u kojoj je Ferhad paša 1575. godine na Kordunu potukao austrijskog zapovjednika Vojne krajine, barona Herbarta VIII Auersperga (u pjesmi „Ošpergan”), odsjekao mu glavu i zarobio mu sina, potvrđuje gornju tezu o porijeklu zvona.
– Paša, naime, traži od Auerspergove bogate udovice veliki otkup za muževljevu glavu i život sina Engelbrta, te joj poručuje:
„Namisti mi veliku kaldrmu
od Tekije do Novoselije,
po šeheru hamame izvodi!
namisti mi veliku džamiju,
kao što je tvoja ruska crkva,
namisti mi sahat-kulu bitu,
kao što je zvonik tvoje crkve!
Još mi dodaj tri tovara blaga,
i tri litre bijela bisera,
pustiću ti Ošpergana sina.
Kad to čuje Ošpergana majka,
ona kupi mnoge sarahore,
ona gradi veliku kaldrmu,
od Tekije do Novoselije,
po šeheru hamame izvodi.
Razvaljuje svoju rusku crkvu,
pa mu gradi veliku džamiju
Razvaljuje zvonik svoje crkve,
pa mu gradi sahat-kulu bilu.
Pa mu nosi tri tovara blaga
i tri litre bijela bisera…” – podsjeća Pejašinović.
Bilo kako, nastavlja, o banjalučkoj sahat-kuli su pisali istoričari, istoričari umjetnosti, arhitekte, restauratori, konzervatori i drugi stručnjaci, ali i publiciste, novinari i drugi laici.
– U jednom se svi slažu: kroz prethodne vijekove kula je mnogo puta stradala, te je često popravljana, dograđivana i doziđivana, pa joj je nemoguće ustanoviti autentičan izgled. Ono što je manje-više nesporno jeste da je kula bila skoro kvadratne osnovice nešto preko tri metra, da je spolja zidana tesanom sedrom, dok je unutrašnji zid bio od „lauš kamena’’ slabijeg kvaliteta. U podnožju su bila metalna ulazna vrata visine oko 130 cm i širine oko 70. Kula se završavala četvorovodnim krovićem od olova, ali je za Prvog svjetskog rata olovo skinugo, pa je načinjen prost krov od šindre. Prvobitna visina kule bila je nepunih 19 metara, a kasnije je dozidana na preko 24 metra – istakao je Pejašinović.
Zemljotres donio nova oštećenja i još jednu obnovu
Naglašava da je zabilježeno da je pred zemljotres 1969. godine planirana obnova kule i reaktiviranje sata koji nije radio tri decenije.
– Zemljotres donio nova oštećenja i još jednu obnovu. Satni mehanizam je dobavljen iz zemunske fabrike „Insa”, a po nekima iz Beča. Za Dan grada, aprila 1971. javni časovnik na sahat-kuli svečano je pokrenut. Narednih godina je radio, za šta je, kako saznajemo, zaslužan Josip Lenard, precizni mehaničar iz „Čajaveca”. Vezuv Tinjić svjedoči da je sat 1976. plašio golubove, dok Dušan Kecman u „Politici” 1987. podsjeća na Kolju Mićevića i njegove stihove o sahat-kuli, ali i svjedoči da se sa kule ne čuje zvonjava – navodi Pejašinović.
Gornji dio kule, podsjeća, imao je prvobitno na svakoj strani po prozor sa šiljastim, orijentalnim lukom; kasnije je vrh kule dozidan ciglom fabričke proizvodnje, a na njemu su načinjena po dva prozorčića sa svake strane.
– U svakom slučaju, kroz njih se na banjalučko nebo razlivao zvuk zvona. Donji dio kule je na visini oko 4 i 8 metara utegnut je željeznim obručevima, koji su objekat čuvali od rastakanja. Zabilježeno je prije 5-6 decenija u kuli bila smještena vatrogasna sirena. Kula je u prošlom vijeku čak omalterisana i dobila neke fasadne dekoracije i tri „jabuke” na vrhu, pa je potpuno izgubila autentičnost, a kada je malter počeo otpadati, postala je i svojevrsno ruglo grada… To, svakako, ne umanjuje urbicid iz 1993. godine. Kako će izgledati obnovljena sahat-kula ostaje da vidimo – zaključuje Pejašinović.
<>
