Bijeli potok. Mjesto bola, patnje, stradanja…84 godina kasnije, ovdje još samo cvrkut ptica razbija tišinu, koja je u selima od Ponira do Lipovca sve glasnija. Nikada se od tog krvavog Vaskrsa četrdeset i druge, Bijeli potok oporavio nije. Tako priču počinje Branko Milinković, pripovjedajući nam šta se to u Bijelom potoku u stvari desilo.
Ustaše su na drugi dan pravoslavnog Vaskrsa, 5. aprila 1942. godine, mučki ubile 54 mještanina banjalučkog naselja Bijeli Potok, a najviše su stradale porodice Vujasinović, Bogojević, Milinković, Ćurlić i Adamović.
Prema Milinkovićevim riječima, ustaše su tog dana prvo došle do porodice Vujasinović, koju su ubili bez ispaljenog metka, poslije su ubili i Bogojeviće, a onda Milinkoviće, njih 31. Ovdje su, veli, stradali civili, žene i djeca, a zločin su počinile njihove komšije Hrvati iz naselja Debeljaci koji su bili u ustašama.
-Nakon pokolja ustaše su bombardovale Bijeli Potok kako bi uništile sve tragove zločina i ubile eventualno preživjele Srbe. I danas u selu Adamovići na ulazu u Bijeli Potok ostale su dvije neeksplodirane bombe iz Drugog svjetskog rata”, rekao je Milinković.
55 imena upisano je na spomen obilježju, podignutom u čast žrtvama ustaškog terora u selima podno Ponira pa sve do Lipovca, zbori Branko. Zahvalan je kaže do neba svima koji su pomogli da se tragedija u Bijelom potoku nikada ne zaboravi
Odlazimo do spomen sobe, koja se nalazi samo par stotina metara od spomen obilježja u Bijelom potoku. Ona je pravi mali arhiv dešavanja tog krvavog vaskrsa četrdeset I druge, I ujedno spomenik neviđenoj žrtvi Branka Milinkovića i nekoliko pojedinaca okupljenih u udurženje Bijeli potok koji su dali sve od sebe da se ovaj zloočin otrgne od zaborava
I to je danas Bijeli potok. Mjesto bola, patnje, stradanja. 84 godine kasnije ovdje još samo cvrkut ptica razbija tišinu, koja je iz dana u dan, iz godine u godinu, sve glasnija.
