Za razliku od filma, muzike, plesa, književnosti, pozorišta, slikarstva…, arhitektura je, vele, jedina umjetnost koja ulazi u naše živote spontano, po pravilu bez naše volje, ne pitajući nas za odobrenje, navodi banjalučki istoričar Zoran Pejašinović.
Građevine ostavljaju trajan pečat na izgled gradova i način života njihovih stanovnika. Upravo takav uticaj imale su i zgrade Banske uprave i Banskog dvora u Banjaluci, čija je izgradnja tridesetih godina prošlog vijeka obilježila razvoj grada kao administrativnog i kulturnog centra Vrbaske banovine.
Pejašinović u objavi na „Fejsbuku“ podsjeća da je na konkursu za projektovanje Banske uprave i Banskog dvora pobijedila grupa arhitekata – Jovanka Bončić Katerinić, Anđelija Pavlović i Jovan Ž. Janković, predstavnici takozvanog srpsko-vizantijskog stila.
– Među prijedlozima na konkursu bio je i rad arhitekte Aleksandra Medvedeva, tridesetjednogodišnjeg „bijelog Rusa’’, koji je živio u Nišu. Njegov rad nije prihvaćen jer je, kako je tvrdio njegov sin Mihajlo, „izlazio iz utvrđene regulative lokacije”, odnosno, gabarita zadatih u konkursu. Vjerovatnije je, ipak, da se stilom nije podudarao sa već sagrađenim pravoslavnim hramom – ističe Pejašinović dodajući da nije zgoreg pomenuti da je i sam Momir Korunović, začetnik savremenog srpsko-vizantijskog stila bio član Ocjenjivačkog suda (čitaj Komisije).
<>
– Medvedev je, ipak, dao svoj doprinos podizanju palata, jer je prihvatio poziv da sa suprugom Ksenijom preseli u Banjaluku da vodi njihovu izgradnju. Tako je i bilo, a ovaj bračni par ostaće u našem gradu do 1935. godine, kada se vraća u Niš. Skoro vijek kasnije ostaje pitanje: da li je komisija pogriješila? Da li bi Banjaluka bila ljepša sa palatama Aleksandra Medvedeva? Prosudite sami – ističe Pejašinović.
