Između više od stotinu pristiglih radova učenika osnovnih škola iz cijele Republike Srpske, nagradu „Zmijanjče” za 2025. godinu, ponijela je Valentina Šućur, učenica 6. razreda OŠ „Petar Kočić“ iz Kola (Banja Luka) za priču „Moj razgovor s Petrom Kočićem“.
Žiri u sastavu Vid Vicko Vukelić, predsjednik, Miladin Berić i Jelena Glišić, članovi donio je odluku jednoglasno a kako ističu u obrazloženju, priča „Moj razgovor sa Petrom Kočićem“ se izdvojila od drugih radova jer je oduševila slikom koju je izmaštala mastilom svoje olovke na zmijanjskim brdima.
– Pričom nas uvodi u ljepotu jutra planinskog kraja i hladovinu oraha pod kojim zatvara oči i stvara jasnu sliku razgovora sa Kočićem. Valentina nije samo izmaštala ovaj susret sa piscem, nego je, po opisu događaja zaista to i doživjela. To i jeste ljepota pisane riječi. Ne samo ubijediti druge u ono što govorite, čak ne ubijediti i sebe, nego živjeti ono što izlijevate na papir. Valentina je sigurno uspjela u tome i hvala joj u ime pisane riječi. Ona to potvrđuje na samom kraju priče riječima: „Odlučila sam! Pisaću, boriću se riječima jer nije lako biti dijete sa Zmijanja, ali je časno“. Pored nagrađene pjesme, svojim kvalitetom naročito su se izdvojila još dva rada koje žiri želi naročito da istakne i pohvali, a to su radovi „Majka koja rodila me nije“ Nikoline Stoisavljević, učenice osmog razreda OŠ „Donji Žabar“, Donji Žabar, te „Prođoh srcem kroz Kosovo i Metohiju“ Nadežde Savić, učenice VII-3 razreda OŠ „Sveti Sava“, Modriča.
Takođe, žiri pohvaljuje i sljedeće radove: pjesmu „Porodica nas spaja, znanje nas štiti“ Tatjane Gligić, učenice osmog razreda OŠ „Dositej Obradović“ Prijedor; pjesmu „Dječiji osmijeh“ Milice Šljivić, učenice šestog razreda OŠ „Desanka Maksimović“ Stanari; pjesmu „Ne dam!“ Matije Ilića“, učenika šestog razreda OŠ „Georgi Stojkov Rakovski“ Banja Luka; pjesmu „Balon grad“ Sare Andžić, učenice petog razreda OŠ „Boško Buha“ Štrpci, Uvac; priču „Zmijanjče“ Anđele Šević, učenice osmog razreda OŠ „Vuk Karadžić“ Novi Grad; pjesmu „Duše se bude u proljeće“ Mile Babić, učenice šestog razreda OŠ „Danilo Borković“ Gradiška; priču „Moja baka“ Eme Radanović, učenice osmog razreda OŠ „Nikola Tesla“ Derventa; pjesmu „Ćirilica se piše srcem“ Dajane Pajić, učenice sedmog razreda OŠ „Đura Jakšić“ Podnovlje.
Nagrađena priča: “Moj razgovor s Petrom Kočićem
Jednog jutra, kad je Manjača bila obučena u bijelu izmaglicu, sjela sam pod stari orah iza naše kuće i zatvorila oči. Htjela sam da čujem tišinu, ali onda kao da je neko progovorio. „Znaš li ti, dijete, čije korake nosiš kroz ovu zemlju?“ Trgla sam se. Ispred mene starac sa brkovima, štap u ruci, pogled oštar ali topao. „Ko ste Vi?“, šapat mi jedva izađe iz usta. „Ja sam Petar Kočić, dijete. Sin ovih brda i borac za pravdu. Došao sam da ti kažem: ne zaboravi ko si!“ U meni sve zadrhti. Gledala sam ga kao da gledam u samu Manjaču – obiljno, prkosno i ponosno. „Ali, šta ja mogu? Ja sam samo obična djevočica sa sela.“ Nasmijao se. „I ja sam bio dječak sa Zmijanja. Nisu vjerovali da ću išta promijeniti. A ja sam vjerovao. Pisao sam. Govorio. Vikao. Za pravdu. Za narod. Za ovu zemlju. Ti možeš više nego što misliš.“ U tom trenutku kao da se cijeli kraj probudio. Krave su zamukale, ptice poletjele, a sunce probilo maglu. I u meni se probudilo nešto staro, duboko – inat, želja i ponos. Petar Kočić nije bio samo pisac. Bio je grom u glasu naroda. Imao je pero koje je paralo nepravdu i srce koje je kucalo za slobodu. Kad sam otvorila oči, više ga nije bilo. Samo kamen na kojem je neko urezao: „Kočić živi dok ga pamte!“ I ja sam odlučila. Pamtiću. I pisaću. I boriću se riječima, baš kao on. Jer nije lako biti dijete sa Zmijanja, ali je časno.
(Valentina Šućur, 6. razred, OŠ „Petar Kočić“ Kola, Banja Luka)
