Dok se ime Petra Kočića neizostavno veže za književnost, politiku i borbu za narodna prava i o njemu je manje-više sve poznato, život njegovog mlađeg brata Ilije ostao je gotovo sasvim potisnut u zaborav.
A i on je, tihim i skromnim koracima, prošao kroz mnoge bure svog vremena, noseći na plećima teret porodične sudbine i sopstvenih traganja.
Na Iliju, povodom njegovog imendana – praznika Sveti Ilija podsjeća banjalučki istoričar Zoran Pejašinović.
– O mlađem bratu Petra Kočića zna se veoma malo. Zabilježeno je da mu je ime bilo Ilija, da je rođen dvije godine nakon Petra, dakle, 1879. godine, te da je majka Mara umrla upravo pri tom porodu. Osam godina starija sestra Milica, Petar i on odrasli su uz babu Vidu i djeda Stojana, dok im se otac Jovan u Gomionici zakaluđerio pod imenom Gerasim – navodi Pejašinović na svom „Fejsbuk“ profilu.
Milica se udala za Simeuna Milosavića u Kmećane, а Petar je, dodaje otišao „na škole“.
– Ilija je pošao bratovim stopama: prva znanja stekao je u manastirskoj školi, a potom je upisao trgovačku školu u Banjaluci, da bi u zoru 20. vijeka pohađao učiteljsku školu u Sarajevu. Sudeći po svemu, naukovanje mu nije išlo od ruke. Iz tih godina poznato je i da ga je Petar sa studija u Beču podsticao da nešto pribilježi o zavičaju, pa da zajedno izdaju „jednu knjižicu naših pričica”. Ilija je to i činio, ali je Petar bio nezadovoljan, jer je sve što je mlađi brat bilježio u tim pričama Petar već i sam znao, pa mu je s prekorom pisao da mu je „sve ono u njima poznato” – navodi Pejašinović.
Ilija je u Banjaluci, podsjeća Pejašinović, završio četiri razreda gimnazije, te se uputio u Sarajevo, u Učiteljsku školu.
– Međutim, nije mu bilo suđeno da bude uča, jer je Gerasim uskoro umro, pa se, ostavši bez finansiranje, Ilija iz Sarajeva vratio na Zmijanje, gdje uz ljeto 1905. godine i sam zamonašio u Gomionici. Petar je očevu smrt i za Ilijinu odluku napusti svjetovni život saznao na službi u srpskoj gimnaziji u Skoplju. Otuda mu piše: „Što se tiče tvog kaluđerenja, meni je kao bratu mnogo žao, ali nemoj se ni najmanje kajati; život je život. Bolje je kao prosjak živiti u svojoj domovini nego se kao ja potucati po tuđini. Budi miran i spokojan, služi bogu i narodu, pa svršena stvar. Šta ćemo, tako nam je valjda suđeno. Ja vjerujem u sudbinu!” – piše Pejašinović.
S jeseni 1910. godine Ilija je, ističe, u Prizrenskoj bogosloviji, gdje je primljen za redovnog đaka sa izdržavanjem.
– Nekoliko godina kasnije, Ilija opet iz Gomionice piše Petru, tješi ga zbog gubitka trogodišnjeg sina Slobodana i žali što mu je brat – kako je čuo – „nervno potrošen”, ali i jadikuje da mu je „ionako sve prazno i pusto”. Poslije Velikog rata i Petrove smrti, Iliji se nekako gubi trag. Zna se da je služio kao sveštenik u selu Lipnik kod Sanskog Mosta, gdje je i umro 1927. godine. Imao je 48. Za grob mu se izgleda ne zna. Njegovu fotografiju nismo pronašli, što ne znači da ne postoji… – zaključuje Pejašinović.
