Danica Živanović Denić bila je srpska i jugoslovenska balerina, pedagog, kostimograf i koreograf, ali i prevodilac i mis Jugoslavije.
Rođena je u Banjoj Luci, a kako na svom „Fejsbuk“ profilu navodi banjalučki istoričar Zoran Pejašinović, zna se i datum: 27. juli 1904. Bila je srijeda.
Njen otac Danilo, podsjeća Pejašinović, bio je preduzetnik, rodom Vrščanin, iz poznate porodice koja je već generacijama bila ugledna u toj varoši. Majka Emilija – Milka (djevojački Burjan), poticala je iz češkog gradića Sokolov u Sudetima. Majčin otac zvao se Jan, a majka Marženka, djevojački Gotbart.
-Daničini roditelji upoznali su se u Zagrebu, gdje su se i vjenčali zadnjeg dana jula 1903. godine. Uskoro su preselili u Banjaluku, a sudbina je tako htjela da Danica ugleda svijet baš na obalama Vrbasa. Ostala je jedinica pa su joj roditelji vazda ugađali. Zbog očevih poslova, mnogo su putovali po svijetu, te je rano djetinjstvo provela na ostvru Madeira, te u Buenos Airesu i Rio de Ženeiru, da bi prvi razred završila u Gracu, drugi u Trstu, a treći i četvrti u Zagrebu. Poslije svega, nije ni čudo što je već kao djevojčurak imala lijepo obrazovanje i znala nekoliko jezika. Dopadala joj se ona latinska izreka „Nomen est omen” – piše Pejašinović.
Dodaje da je Danica zvijezda.
-I to prva! Od malih nogu, onako darovita, ali i razmažena jedinica, željela je biti zvijezda. I to balerina. Balet je bio njena prva i najveća ljubav. Sve ostalo bilo je nekako uzgred i u službi te životne profesije i opsesije. U Zagrebu je završila i gimnaziju. Zanima se za slikarstvo, ali dileme nije bilo – upisuje Baletsku školu pri Hrvatskom narodnom kazalištu. Počeli su i nastupi u HNK-u, u baletima i operama. Januara 1923. godine igra u beogradskom Narodnom pozorištu. Taj nastup je bio presudan za njen život, jer već septembra te godine seli u Beograd u kome će ostati do kraja života. U Narodnom pozorištu već naredne sezone postaje solo igračica novoosnovanog baleta, čime uz ostale koleginice, uglavnom iz Rusije, postaje pionir beogradskog baleta. U pomenutoj pozorišnoj kući ostaje do kraja igračke karijere, 1944. godine. U međuvremenu, završava i glumačko-baletsku školu, te po nekoliko mjeseci gostuje u Barseloni, Gracu i Zagrebu. Ostvarila je čak oko dvije stotine nastupa – ističe Pejašinović.
Dodaje da ju je publika voljela.
-Kao posebnoj, otmjenoj i obrazovanoj balerini, i štampa joj je bila naklonjena. Njena nesvakidašnja ljepota nije ostala nezapažena i od šire javnosti; 1927. godine izabrana je za mis Beograda, a potom je pobijedila i za mis Jugoslavije. Kako to biva, nuđeno joj je i da snima film. Dobijala je pozive iz još nekoliko evropskih pozorišnih kuća, ali je to odbila i vratila se u Beograd. Gostovala je u Pragu, Atini i drugim gradovima, a u berlinskoj Državnoj operi nastupa za vrijeme otvaranja Olimpijade 1936. godine. Sa Gitom Predić Nušić, kćerkom Branislava Nušića, osnovala je pozorište za mlade pod imenom „Roda’’, koje je radilo četiri godine, do propasti Kraljevine Jugoslavije – naglašava Pejašinović.
Udala se sa 38 godina.
-Bilo je to u ratu, 1942. godine, a izabranik njenog srca bio je devet godina mlađi scenograf iz Narodnog pozorišta Miomir Denić. Sa njim je poslije rata sarađivala na predstavama i filmovima. Penzionisana je sa 40, pa se posvetila baletskoj pedagogiji i koreografiji. Radila je u Gradskoj i Srednjoj baletskoj školi, a jedno vrijeme i u Sovjetskoj baletskoj školi pri ambasadi SSSR-a. Nekoliko godina je angažovana i kao koreograf u Pozorištu „Boško Buha”. Ostvarila je preko 150 koreografskih radova. Bavila se i umjetnošću aranžiranja cvijeća, pravljenjem japanskih ikebana, te prevođenjem književnosti za djecu; najpoznatiji njen prevod je „Lesi se vraća kući”, nadgeneracijsko djelo Erika Najta -podsjeća Pejašinović .
Umrla je 3. juna 1978.
Evo šta je o Danici Živanović napisala teatrolog Ksenija Šukuljević Marković:
Ona je Vila Jorgovan u „Očaranoj lepotici” i Mercedes u „Don Kihotu”. Igra klasične varijacije, ali i mazurke, polke, nacionalne igre, Špansku igru, Tatarsku, Poljsku itd. U okviru jednog baletskog dela, Danica Živanović je igrala nekoliko numera, često različitih, suprotnih po izrazu i tehnici, što govori o njenoj igračkoj sposobnosti i velikoj upotrebljivosti kao igračice.
Sposobnost da igra u različitim tehnikama, naizmenično, omogućilo joj je pre svega njeno odlično baletsko obrazovanje stečeno kod vrsnih baletskih pedagoga Margarite Froman i Jelene Poljakove, koje su istovremeno bile velike i na baletskoj sceni. Danica je proširivala svoje znanje i u inostranstvu, u Berlinu i u Parizu. Posebno je izučavala moderan balet i karakterne igre. Ispoljavala je afinitet za sve što je novo i što nije mogla naučiti u našoj zemlji. Tako se, usavršavala u Parizu, Berlinu i Londonu. U Berlinu je izučavala orijentalne igre kod Indusa Menake. Koreografi Narodnog pozorišta uviđali su igračke sposobnosti Danice Živanović i ukazivali joj poverenje dajući joj najrazličitije igračke zadatke.
S.M.
