Milka Kočić (djevojački Vukomanović), supruga Petra Kočića, bila je jedna od prvih pismenih žena iz čelinačkog kraja.Milka je imala značajnu ulogu u životu i radu slavnog pisca i značajno doprinijela njegovim literarnim djelima i širenju njegovih ideja.
Milka je bila Kočićeva doživotna ljubav, podrška i najzaslužnija je za čuvanje uspomene na njegov život i djelo.
Povodom 120 godina od njihovog vjenčanja, banjalučki istoričar Zoran Pejašinović objavio je zanimljivu priču na svom „Fejsbuk“ profilu.
-Prošlo je već punih pet godina od kako joj dariva onu „Bosansku vilu” i crvenu ružu. Godinama su se dopisivali a tek preko ferija viđali. Sada se posve vratio sa studija u Beču i valjalo mu je naći kakvu stalnu službu. Prihvatio je poziv iz Skoplja, u tadašnjoj Turskoj, gdje je u srpskoj gimnaziji trebao neko da đake poučava našem jeziku i knjigama. Već je napunio 28, a ni ona više nije bila tako mlada – imala je 23. Vakat je da se uzmu – navodi Pejašinović.
Petar je, kako piše Pejašinović, naumio je da ih vjenča njegov imenjak Ivanković, znameniti prota u Jošavci, gdje je Milka već nekoliko godina živjela sa roditeljima.
-Ali, prota Petar ni da čuje. Ne bi, veli, da se zamjera sa Milkinim ocem, Stevom Vukomanovićem. On je šumarski poslovođa a sa ženom Jekom, Milkinom majkom, drži i kafanu sa konačištem – dodaje.
Zato je Petar dogovorio sa svojom izabranicom da se nađu u Banjaluci i da vide šta će.
-Te nedjelje, 18. septembra 1904. godine, bilo je kišno, kao da će potop. Milka je pristigla u grad, kod očevih prijatelja Marića, a Petar je došao iz Gomionice. Tražio je od Milke da se odmah vjenčaju i pođu u Srbiju, pa dalje ka Skoplju. Milka je bila zbunjena, mada je znala šta je čeka i šta joj srce želi. Plašila se roditelja, ali ne zbog same udaje, nego više zbog takvog, potajnog vjenčanja i bježanja sa mladoženjom. Srce je nadjačalo, ali vjenčanje u gradu nije bilo baš sigurno. Petra su vlati pratile pa su se mladenci plašili da bi im mogli poremetiti planove i veselje – pojašnjava Pejašinović.
Zato Petar, dodaje, predloži da pođu za Beograd preko Okučana, pa da u Lijevču svrate u Romanovce. -Tamo, veli, već 13-14 godina službuje njegov prijatelj Sava Rađević, koga je upoznao još kao gimnazijalac u Sarajevu, dok je sadanji romanovački prota učio Bogosloviju u Reljevu. Savo će ih, veli, sigurno vjenčati. Tako su te kišne večeri u fijakeru porodice Koprivica krenuli ka sjeveru. Uloge starog svata prihvatio se Lazar Marić, a kumstvu se obradova Dušan Zita. Uveliko je bilo smrklo kada su pristigli kod prote u Romanovce. Protina žena je na brzinu isplete vijenac od vinove loze, koji mladencima metnu na glave, a prota ih povede u skladnu brvnaru posvećenu Svetom Nikolaju i oko sat pred ponoć vjenča. Proveselili su se do zore, a onda sa izlaskom sunca, gospođa Milka i njen muž Petar Kočić krenuše ka Beogradu… – zapisao je Pejašinović.
