U burnoj drugoj polovini 19. vijeka ime Vase Pelagića sve češće se pojavljivalo u sudskim spisima i novinama.
Bogoslov, ljekar po znanju, učitelj po pozivu i revolucionar po uvjerenju, Pelagić je bio jedan od onih ljudi koje vlasti nisu umjele da svrstaju ni ukrote. Sa idejama koje nisu poznavale granice, Vaso je postao simbol pobune protiv nepravde, apsolutizma i pokornosti.
Kako navodi banjalučki istoričar Zoran Pejašinović, novine širom carstva su te jeseni često pisale o njemu, uglavnom ga vezujući za Banjaluku.
– Donosile su i Vasin portret (koji je Pejašinović na svom „Fejsbuk“ profilu ekskluzivno objavio). Pisale su kako je rođen u Turskoj, kako je bogoslovski i medicinski nauk učio u Beogradu i Rusiji, kako je putovao sa crnogorskim i srbijanskim pasošem. U jednoj tjeralici nešto kasnije raspisanoj za njim čitamo da je bio „više od srednjeg uzrasta”, da „ima sive oči, jake obrve, duguljasto lice šiljast mali povinut nos, primjerna usta, na svakoj strani nosa malu brazgotinu”. Policije su novinama dojavljivale i šta jede: „obična mu hrana mlieko i kuhana jaja” – navodi Pejašinović.
Imao je dodaje, trideset i nešto, a čitaoci su mogli saznati da je prije nekog vremena uhapšen u Banjaluci i osuđen na 101 godinu.
– Robijao je čak u Troji, a potom je prognan dalje od obale, u Anadoliju. Ipak se spasao i to uz pomoć carske Rusije. Preko Odese se obreo u Beogradu. Međutim, ni tu mu đavo (valjda on) nije dao mira, pa se spanđao se nekom prečanskom revolucionarnom omladinom. Zato je uskoro morao napustiti Srbiju, te se preko Trsta našao na Cetinju, ali se zamjerio glavarima, prije svega prijekom knjazu Nikoli (kudio je njegov apsolutizam i zagovarao republiku!). Zato se opet brže-bolje sklonio, ovaj put u Novi Sad – piše Pejašinović.
<
Ni u „Srpskoj Atini”, napominje, nije mijenjao navike niti pazio šta govori, pa su ga stigle optužbe da sa izvjesnim Josifom Bunićem nekakvu bunu sprema.
– Elem, naš Vaso (prečani bi kazali Vasa) uskoro napušta i Bačku, ali biva uhapšen u Vukovaru, i to sa Bunićem, te u lancima sproveden u Novi Sad. Za sve to bio je kriv mađarski kraljevski komesar za crkvena pitanja i baron, kome su se na Vasu, navodno, žalili neki zabrinuti fruškogorski kaluđeri, pa je ovaj novosadskom gradonačelniku naložio da osumnjičeni protjera preko Save, „u mjesto rođenja” – zapisao je Pejašinović. Međutim, podsjeća, u posljednji čas stiglo je telegrafsko naređenje i to od mađarskog ministra unutrašnjih poslova da se progon obustavi.
– Izbila je prava afera koja je tresla polovinu carstva. Čuveni Svetozar Miletić, ranije i sam veliki bundžija i revolucionar, zauzeo se za Vasu (biće da je u njemu vidio sebe u mladosti). Kao školovan pravnik i verziran političar, Miletić je u skupštini grada postavljao retoričko pitanje: „je li kr. komesar in ecclesiasticis i od koga imao punovlast in policitis, ili je istu vlast s prekoračenjem svoje punovlasti vršio’’ i, ne mareći za odgovor, tražio da se spomenuti komesar kazni! Podržavam „sivog tića”, začulo se iz usta znamenitog Polit – Desančića – podsjeća Pejašinović.
Vaso je, u međuvremenu, bio upućen ka Brodu na Savi, gdje je trebao biti predat Turcima, ali je zaustavljen u Vinkovcima, jer su mu prijatelji isposlovali da ga zadrži tamošnji doktor.
– Tu ga je stigla vijest da se obustavlja deportacija. Potom se Vasi na neko vrijeme gubi trag. Bar je tako izgledalo. Dogodine su se neki kleli da su kod Zemuna sreli tipa što je isti on. Drugi će tvrditi kako je Vasa „izkočio iz voza sa vezanim rukama i izgubio se u neprekidnim talasima banatske trske”. Bilo kako bilo, uskoro se pojavio međ ustanicima u okolini Banjaluke. Znao je da su tek tamo Istina i Pravda u okovima – zaključuje Pejašinović.
